DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Josip Cvenić
VISOKA TEMPERATURA
Ona nije imala nikakvih tajni, sve što je znala i doživjela za svoga dugoga života izgovorila je. Nije imala tajni ni pred ljudima ni pred Bogom. Kada se pojavila u gradu bila je jesen, dan je bio vjetrovit, nosio je lišće od juga prema sjeveru, a uvečer promijenio bi smjer i vraćao lišće natrag na jug, u grad. Glava joj je bila umotana u maramu i stavila je sunčane naočale da joj zaštiti lice od prašine koja ju je obasipala cijelim putem. Došljakinja se kretala ulicama polako i odjednom je skrenula u zaklon gdje su već bili ljudi koji su čekali tramvaj. Vozilo je kasnilo i oni su od dosade gledali nepoznatu ženu skrivenoga lica. Ali su je brkovi izdavali da je vremešna i da su joj se hormoni odavno pobrkali. Tri djevojke koje su stalno gledale u svoje pametne mobitele, nisu ni primijetile kako izgleda zadnja došljakinja u zaklon. Ona je samo rekla, a da je nitko ništa nije pitao: Vratila sam se u rodni grad. Kad je stigao tramvaj putnici su se ukrcali u njega gurajući se, bojali su se da neće svi stati, no, tramvaj je pokupio i zadnjeg raščupanog putnika. A odmah su već novi putnici stizali u zaklon čekajući iduće vozilo. Došljakinju su zgurali u kut. Novo pridošlim građanima ona je rekla: Ovako nikada nije puhalo u našem gradu!
Građani su prihvatili razgovor. Jedna žena u žutom mantilu rekla je: Nije padala kiša već pet mjeseci. Jedan muškarac s pokidanim kišobranom dodao je: Mogao bi vjetar donijeti kišne oblake! Ali jedan gospodin bez posebnih oznaka rekao je: Ne, oblaci su preletjeli grad! Kad je došao tramvaj, svi su pohitali u njega i nestali u utrobi električnog vozila. Žena krene pješice prema jugu. Vjetar ju je nosio sve do cilja, nije se opirala vjetru i kao da je trčala četvrt sata.
Žena je pozvonila na ulazna vrata zgrade, čuo se signal za otvaranje vrata, pustio ju onaj koji je mislio da u to doba idu ljudi koji bacaju reklamne plakate u poštanske sandučiće. Ubrzo netko pozvoni na vrata od stana drugom katu, ne malo čovjek se iznenadio zvonu, digao se s kreveta, odbacio pokrivač i potpuno znojan kao da je lebdio nad parketom, kada je kroz špijunku vidio nepoznatu babu umotanu u maramu, na tren je pomislio da neće otvoriti, onda mu se učinilo da je baba iz njegovog snoviđenja. Pozvonila je još jednom odlučno, i on otključa stan. Baba je vidjela da je gledao u čudu i odmah maknula naočale te rekla: Oh, oprostite, nosim vam vijesti o vašoj baki. Mogu li ući?
Ali moja je baka nestala u Velikom ratu, negdje 1917. godine.
Da znam, ali to je bio olaki zaključak u vojnom izvještaju sa zapadnog fronta. Ja sam prijateljica vaše bake Marije, tako se zvala, zar ne?
Provjerila je baba sugovornika pitanjem zna li kako se njegova baka zvala i time je bila sigurna da je dobro došla.
Čovjek osjeti teške kapke: Da!?
Ja sam Ana – reče baba i pruži ruku u znak upoznavanja.
Josip, izvolite ući! - reče čovjek odjeven u pidžamu, znojan i ružičastih obraza. Imao je povišenu temperaturu drugi dan. Predstavio se tako kao da je on netko drugi, pogledao je u svoju žena koja se namrgodila, njoj je taman počinjala turska serija na TV programu. Voljena žena bila mu je u magli.
Hvala vam, reče starija žena, i ušla u sobu.
Želite nešto popiti? Kavu, čaj? – upitao je babu.
Čaj, dijete moje!
Baba srkne dva puta čaj i protrlja ruke kao da se ugrije. Na brkovima je ostalo dvije tri kapi koje su bljesnule od svijetla stropne lampe.
Žena je i dalje gledala seriju.
Poznavali ste moju baku? – upitao je, kao da je nije ranije razumio, a pogled mu se ukoči na njenim brkovima.
Da, moja prijateljica Marija i ja, zajedno smo pomagale stradalima u taboru Crvenog križa, previjali ranjenike, dodavali im lijekove, vodu i poslije mrtve iznosili u šumu u iskopanu jamu. Mi nismo znali tko je na kojoj strani u ratu, u Austro-ugarskoj je bilo puno naroda, samo smo došle pomagati jadnim ljudima. Jednog dana smo saznale da je neprijateljska vojska došla do našeg sjedišta Crvenoga križa. Odjednom smo osjetile okus gorkih badema, ja brzo umotam prvo Mariju u mokru plahtu, a zatim sebe, tako smo se zaštitile od bojnog plina. Legle smo na pod i čekale da vjetar raznese gorak okus iz naših nosnica. No, došli su neprijateljski vojnici i vikali su nešto na francuskom, sve koji su ležali odvukli u veliku jamu posipali vapnom. Stotinjak nepomičnih tijela ležalo jedno na drugome, mi smo čekali sat vremena, i onda smo zagrlili jedna drugu i odmah znali kako ćemo preživjeti. Marija je imala veći komad kruha, a ja sam pipala mrtve vojnike ima li što u njihovoj čuturi. Našla sam jednu punu crnog vina. To nas je spasilo.
Idući dan, nakon što smo cijelu noć kao mrtve ležali u jami, našle smo neke dobre ljude koji su nas spasili, dali su nam jesti i piti, te nas smjestili u staju gdje su nekad bili konji koji su se izgubili u ratnim vihorima. Jednu večer upali smo u njihov dnevni boravak i ugledali kako rade na telegrafu. Muškarac se prepao, mi smo zapravo otkrili njihovu tajnu. Oni su radili na dešifriranju informacija koje su kolale između fronte i zapovjedništva neprijatelja. Muškarac i žena bili su supružnici. Govorili su na njemačkom i mi smo ih razumjele.
Sad ste nas otkrili, rekao nam je muškarac, mi dešifriramo neprijateljske šifre i informacije. Danas su nam šifre nove i teške, kad ste već tu možete li nam pomoći? – upita muškarac.
Marija, vaša baka, priđe ženi i zagleda se i u točkice i crtice, kvadratiće i kružiće, naime, moja je prijateljica prije rata rješavala po novinama križaljke, rebuse, enigme i bila je talentirana za to. I stvarno za dva sata Marija je odgonetnula jednu cijelu poruku koja je bila bitna u pobjedi na cijeloj fronti. U znak zahvale, predložili su nam put vlakom daleko od rata. Pristale smo. Putovale smo dugo i noćima i danju. Stigli smo u veliki grad u kojem su govorili ruski. Došli smo u Moskvu. Marija je dobila posao i dalje na rješavanju šifriranih pošiljki, sad u raznim borbama tajnih službi. Došla je i tisuću devetsto četrdeset prva, Marija je otkrila jednu informaciju da će Nijemci napasti Poljsku, dio koji je pripadao Sovjetskom savezu. Tu informaciju je rekla jednom oficiru s visokim odličjem, on se polakomio da će za uzvrat dobiti orden druga Staljina i prenio mu je tu informaciju, no generalisimus ga je dao uhititi i poslati u Sibir. Niži oficiri odmah su i nas sklonili, ukrcali su nas opet u vlak, iznenada stigle smo na Krim. Marija je bila lukava, vaša baka je bila prava lavica. Pobjegle smo s vlaka i ukrcale smo se na brod koji je stigao u Istanbul, tu smo se prebacile na drugi brod za Francusku.
Tu baba opet zastane, popije čaj, obriše rukom brkove i zagleda se u TV program koji je gledala stanarova žena i koja uopće nije slušala babu. Ispala je neugodna situacija, čovjek obriše čelo i pokušao joj objasniti kako joj je ta serija strast, i da ponovno sutradan gleda reprizu, baba je slegnula ramenima i upitala gdje je kupaonica. Nije je bilo dugo.
Gorilo mu je čelo i kapci su mi bili još teži.
Kad se pojavila odmah sam primijetio da više nema brkova ispod nosa. Svoj aparat za brijanje držao je pod ključem jer je kćerka s njime znala obrijati noge. Shvatio sam da se koristila sa ženinom britvicom za skidanje dlaka s nogu i stidnih mjesta. Nadao sam se da to žena neće primijetiti.
Živjele smo u jednom ne velikom gradu u čiju je luku stizalo mnoštvo stranih mornara.
Baba je nastavila priču kao da i dalje ima brkove i kao da nije koristila ženinu britvicu.
Ja sam radila u krčmi blizu luke, a Marija u gradskoj pošti. Jedva smo sačuvale naša bijela tijela, jer su nas mornari napadali. U gradi je bilo puno prostitutki, ali crne kože, bile su iz Tunisa i Alžira. Jedan poštarski službenik pomogao nam je nakon što mu je Marija pomogla pogoditi brojeve na lokalnoj lutriji. Zaradio je toliko da je nama platio vlak do Švicarske i njegov se novčanik nije ni smanjio.
Bože, gdje sve niste bile? – kaže čovjek gledajući ju u čudu.
Bile, bile, ali u Švicarskoj smo našli sreću. U Bernu nas je u jednom prihvatilištu prepoznao voditelj tabora Crvenog križa, još iz Velikog rata. On je taj dan kada su na nas bacili bojne otrove, bio na drugoj strani fronte On nam je omogućio mirovinu i tu smo mirno živjele i čekale kraj.
Kraj? Čega?
Pa, života!
Što se niste javili svojima?
Ja sam moju rodbinu našla preko interneta i dopisivala sam se sa sinom, ali Marija nije htjela tražiti sina jer je odmah još krajem prvog rata čula i saznala da je njen sin mrtav. Ja sam bila uporna i saznala sam za vašeg oca koji je preminuo prije nekoliko godina, a ne onda u ratu, zar ne?
Da, točno. Imao je rak i skončao u patnjama.
A ja sam saznala da ima sina i da vi imate kćer. Gdje je mala
Noćas spava kod prijateljice! Ima šesnaest godina. Ali kako je moja baka Marija? Jeste joj rekli za nas?
Jesam, nisam mogla izdržati i čuvati tajnu. Ona se i nije mnogo radovala, imala je već devedeset i devet godina, ipak nagovarala sam ju da krenemo opet na vlak i nađemo vas. Jedva sam ju nagovorila, rekla sam joj kako će moći umrijeti tamo gdje se rodila i tako…
I?
Hm, vrlo jednostavno i opet neshvatljivo. Imali smo mali vrt i Marija je voljela raditi u njemu, uzgajala je cvijeće. Jednoga dana, da zaboravila sam da su susjedi imali staroga mačka koji je volio dolaziti i ljenčariti u Marijinom cvijeću. Tako je bilo i taj dan, dogodilo se u tren, ona je mahnula rukom da otjera mačka, a on ju je ogrebao po šaci. Dakle, tom ogrebotinom, koja se dogodila u djeliću sekunde, unio joj je jednu bakteriju u krvotok i ona je preminula u roku od dvadeset i četiri sata. Ta bakterija živi u rahloj zemlji i ne podnosi zrak, istovremeno je otrovna za naš organizam, u trenu se našla u krvotoku bake Marije. Ona se napuhnula kao utopljenica i srce joj je stalo, pokrenut joj ga više nisu mogli.
Jadna moja baka. – govorio je nateknutog jezika. Osjetio je kako mu se penje temperatura, drhtao je od zimice, malo mi se vrtjelo u glavi, sve je gledao kao kroz maglu. Nakon što mi žena stavila toplomjer pod mišku, ona reče: 39 sa 6.
Gdje je baba? – upitao sam.
Kakva baba?
Pa sad sam pričao s njom…
Dragi, buncaš …
Ali, i ti si gledala seriju…
Smiri se, donijet ću ti Andol.
Nije htio progutati tabletu, kad je žena otišla u kuhinju, izvadio je tabletu i okrenuo se ležećke nazad prema zidu, zažmirio, nadao se da će mu se priča, snoviđenje, što li? Vratiti, htio je saznati što je bilo dalje …
Da, dragi Josipe, imale smo dug i zanimljiv život, no, nisam ispričala što je vaša baka još prije smrti, saznala, otkrila ili … Kako bih to nazvala. Prvo, kako je puno čitala posuđujući knjige u gradskoj knjižnici, znala je nekad poslati i prikaz knjige u lokalne novine, oni su joj prihvaćali tekstove jer su ih smatrali zanimljivima. No, kada je poslala prikaz knjige Sto godine samoće napala je pisca Gabrijela Garcia Marqueza, tvrdila je da je on pokrao običaj u nekadašnjoj Slavoniji gdje su se djeca imenovala biblijskim imenima, jednako u svakoj obitelji, djevojčice su dobivale imena: Anica, Marica, Katica, Rezica (od imena Tereza), a dječaci su dobivali imena: Josip, Ivan, Petar, Stjepan itd. No, kad je to izašlo u novinama koje se čitaju i u Njemačkoj, onda su skočili i reagirali malo bolji poznavatelji kršćanskih običaja, govoreći da je to u svakom kršćanskom narodu isto. Ona im nije vjerovala.
Moja baka je bila opasna, rekao je.
Ali nadolazila mi je nova priča o njoj.
E, sad zašto sam zapravo došla? U jednoj knjizi iz djelomične ostavštine kućne knjižnice Nikole Tesle, Marija je našla jedan papir napisan rukom samog genija. On se u tekstu ispričao narodima i cijelom svijetu, što je eto, izumio struju, jer je kasnije imao priviđenje i viziju; Da će jednom biti sve osvjetljeno, svaki grad, svako selo, svaki puteljak, njiva, šuma … i time će uništiti noćni život životinja, kukaca, naročito se bojao uništenja pčela, trutova i matice. No, on je imao rješenje i za to, ne da ukine struju i svjetlost, nego … e sad to rješenje je napisao u šiframa. A ona, jedino te šifre nije mogla riješiti, njoj se činilo da su šifre kombinacija hrvatske oble glagoljice i znakovnog pisma naroda Maya. Kad je saznala da imate kćer, odlučila je šifru dati vama, odnosno vašoj kćeri. Marija je bila uvjerena kako njen dar za rješavanje zagonetki, enigmi i šifri, mora netko naslijediti, vjerovala je da je to vaša kći. Izvolite šifru.
Žena ga trgne i uvjeri da se moram tuširati hladnom vodom kako bi mu pala temperatura. Pomogla mu je da se dignem na noge, odvela do kade i počela tuširati.
A gdje je moj papirić s šifrom?
Kakav papirić? Sad kao da je nešto kliznulo u kanalizaciju.
Pa to mi je dala ona baba o kojoj sam ti pričao. Na njemu je napisana šifra za našu kćer, a poslala mi ju je moja baba Marija.
Ona koja je nestala 1917.?
Da!
Ali to ti je prababa…
Zvono na ulaznim se vratima aktiviralo.
Idi vidi tko je!
I, tko je? – upita Josip.
Neka baba, imala je maramu preko glave i sunčane naočale. Potpuno mi je nepoznata. Možda Jehovini svjedoci…
Ma kakvi Jehovi… to je prijateljica moje bake, dobro prabake! Što joj nisi otvorila?
Ti stvarno bulazniš, rekao si da je već bila i da je nisam ni ugostila, neprestano gledajući seriju, a sad kažeš da je opet ona na vratima
Pa svejedno. Možda je nešto zaboravila reći u vezi nove zagonetke. Mogao sam s kćeri to riješiti, spasiti svijet.
Moram ti hitno skinuti temperaturu, ti stalno buncaš.
Ne, ne i ne… volim visoku temperaturu, onda se nešto događa.