DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Kemal Mujičić Artnam
PUT U RIM
Putovati, uvijek sam si govorio, nije bježati od sebe, to je kao izlaziti, kao prelaziti preko mosta, dizati se, spuštati. Kilometri nam se zazrcale u očima, nepomični zaseoci načičkani bilo po obroncima nestanu brže nego zaborav iz našeg obzorja. Ovo putovanje je po svemu drugačije. Većini je bilo prvo putovanje zrakoplovom, uzbuđenje na licima mladih ljudi moglo se pročitati na prvi pogled.
Maturalac. Bože moj dragi. Već sam ih nekolicinu odradio, ali svaki je novo iskustvo, novi izazov. Prethodno iskustvo može mi pomoći, ali i odmoći. Generacije se mijenjaju brže nego godišnja doba. Ova, koja kreće na maturalac, sebe naziva fejsbukovcima. Naoružali su se do zuba: osim skupih mobitela, tu su i digitalni fotoaparati, čak i kamere. Mogu te uhvatiti kako zijevaš, kašlješ, slučajno dodirneš struk ili koljeno kolegice s posla, mogu te snimiti kako hrčeš ili ti se omakne neka psovka... U stanju su izrežirati te male i nevažne pojedinosti da doista od čovjeka naprave karikaturu. Ispadneš smiješan, nespretan, pohotan, glup, oni to gledaju, uživaju, a onda puštaju u tu njihovu društvenu mrežu Facebook.
No, nisu na nas obraćali pažnju, bili su zaokupljeni sami sobom, preveliko im je bilo uzbuđenje zbog leta zrakoplovom. Tina je utonula u slikovni vodič, u mislima je već odavno bila u Rimu i jedva je čekala trenutak fizičkog susreta. Svi putovi ionako vode u Rim.
Rim, ponedjeljak, 14. 6. 2014.
Premda je bilo i nekoliko njih koji su se plašili leta, sve je prošlo savršeno. Prijevoz do hotela je također uračunat u cijenu plus pratitelj Krešo, koji će nas upoznati sa znamenitostima Rima. Ne prestaje pričati: Romul, brdo Palatin, renesansa, barok, dizajn, moda, hrana, navike i običaji, pa opet: carevi, arene, gladijatorske igre, države-gradovi, Vatikan, ujedinjenje Italije...
Šteta da nećemo ići u Veronu - rekla mi je Maja - tako rado bih vidjela balkon s kojega je Julija mahala Romeu. Još pamtim ono Vaše predavanje o zabranjenim ljubavima u književnosti. Bili ste nadahnuti.
Maja se prilijepila uz mene kao flaster. Odlikašica, radoznala i lucidna, nije se pretjerano zanimala za teme svoje generacije, dečki njenih godina išli su joj na živce jer su, kako je rekla, dosadni i predvidljivi. Maja je tiha i stidljiva djevojka, treba joj je dosta vremena da u nekoga stekne povjerenje, a meni je očito već na početku dodijelila tu čast. U drugom gimnazije proglašena je učenicom škole s prosjekom pet nula i zbog toga su je svi profesori uvažavali i izdvajali od ostalih..
Zanima me zašto su griješni ljubavnici završili u drugom krugu pakla? I što bi uopće značio pojam „grešni ljubavnici“?
Da, bio sam nadahnut na predavanju kada smo obrađivali Božansvenu komediju, ali sada nije bilo ni vrijeme ni mjesto da o tome razglabam. Ni sam ne znam što bih mislio o tome, priznao sam, u Danteovo vrijeme čudoređe je značilo nešto drugo.
Soba u koju su me smjestili prostrana je i ugodna. Prozor je okrenut prema ulici koja je u svako doba prepuna ljudi koji stoje na mjestu, iako se cijelo vrijeme kreću. Srećom, dovoljno sam visoko, ne čujem njihov žamor.
Zaspao sam i cijelu noć sanjao da mi nekakvo zločesto dijete nagurava vatu u uši.
Rim, utorak, 15. 6. 2014.
Maja nije časila ni trenutak, odmah mi se prilijepila. Mogli smo krenuti u osvajanje Rima. Plan je bio proći autobusom svih sedam rimskih brežuljaka, a onda na noge lagane. Naš vodić Krešo aktivirao je CD koji je ujutro pojeo za doručak, stanke su mu bile potrebne tek da uzme dah. „Cezar je usmrćen u atentatu u Senatu 44. g. pr. Kr.“ verglao je „ a prvim carem Rima postao je Oktavijan August. Nama značajniji carevi su još i Neron, koji nije bio sav svoj, govorilo se da je zapalio grad i za to okrivio kršćane. Mučio ih je i zlostavljao kao i Dioklecijan, naše gore list. Tek od 313. godine car Konstantin priznaje kršćanstvo kao državnu religiju. Neki naši susjedi ga zovu i Konstantin Zelenković.“
Vodio nas je do Foruma Romanum, srca starog Rima, potom do Koloseuma ili Flavijevog amfiteatra, najpoznatijeg amfiteatra iz razdoblja Rimskog carstva koji je u svoje doba mogao primiti 50.000 gledatelja. Vidjeli smo Kapitol, jedan od sedam slavnih brežuljaka čiji je današnji izgled osmislio Michelangelo glavom i bradom, palaču Venezia i još stotinjak drugih čuda. Japanci, Korejci, Kinezi ili već neki od te vrste fotkali su na sve strane sve što su stigli, sto na sat. Šetnju smo potom nastavili neformalno, u svakoj ulici ima se nešto za vidjeti. Trgovi Piazza del Popolo i Piazza Navona uvijek su puni turista kao i fontana četiri rijeke i Crkva sv. Agneze.
Vratili smo se u hotel prilično umorni i ručak nam je bio prava nagrada za uloženi trud. Poslijepodne povukao sam se u sobu i razmišljao o apsurdima Rimskog carstva. Rim čovjeka brzo pretvori u neku vrstu eksponata, poželiš postati jedan od anđela na stropu neke od tih vječnih crkava. Stoljeća protječu, mijenjaju se ljudi i običaji, a ti im se odozgo rugaš.
Rim, srijeda, 16. 6. 2014.
Vodič nas je odveo u Vatikan. Prešli smo liniju bijelih mramornih ploča i već smo bili na Trgu sv. Petra. Bazilika sv. Petra, najvažnija od svih kršćanskih crkava, sagrađenu u 16. st. na mjestu prethodne ranokršćanske bazilike. Ispred nje čovjek se malo lecne, bez obzira je li vjernik ili nije. Svetost se vidi golim okom. Iznad groba sv. Petra, prvog rimskog biskupa i prvog pape nalazi se tvrđava Sant Angelo uz Tiber, nekad mauzolej cara Hadrijana, a poslije papinska rezidencija. Tamo je i zatvor u kojem je neko vrijeme bio zatočen Giordano Bruno. Naš nam je Krešo imao potrebu ispričati nešto iz mračnih vremena Vatikana. Naime, bilo je slučajeva iz povijesti papinstva kada su pape vadile svoje prethodnike iz grobnica, odsijecali im udove i bacali ih u Tiber. Konkretno, 897. godine papa Stjepan VI. svog je prethodnika Formozu kaznio zbog „nelojalnosti prema Crkvi“, odsjekao mu desnu ruku nakon što ga je otkopao i njegovo tijelo bacio u rijeku.
Mladi ljudi koje smo doveli u Rim uživali su u krvavim pričama.
Umorilo nas je sunce iznad Vatikana jedva sam čekao samoću sobe.
Mijenjao sam kanale na TV-u tražeći neku emisiju o životinjama (jezik životinja razumijem u svakom dijelu svijeta) kadli sam čuo tiho kucanje na vratima. Mislio sam da mi se pričinilo, smanjio sam ton, a kucanje se ponovilo. Maja, odlikašica. Krpice na njoj bile su oskudne, ali skupe. Mirisala je na izazov. Što je htjela? Očito, drugi krug. U društvo Kleopatri, Parisu, Tristanu...
Što, želiš nastaviti priču o zabranjenim ljubavima? - pitao sam je pomalo ironično na vratima i primijetio da su joj se obrazi zacrvenili. Ne, želi popiti vino i kolu koju je ponijela sa sobom. Želi u mom društvu dočekati osamnaesti rođendan. Možemo o bilo čemu što se nje tiče. A ne moramo ni o čemu, važno je da je tu. Naravno, ako nemam ništa protiv. Govorila je brzo, kao da recitira naučeni tekst. Bila je nestrpljiva i odlučna. Njeno povjerenje u mene prešlo je sve granice.
Ne, Maja - rekao sam nesigurno - ne, kasno je, trebaš se odmoriti. Sutra putujemo.
Iznenadila me, uhvatila u raskoraku. Morao sam brzo reagirati, pred nosom sam joj zatvorio vrata, a zapravo, negdje u podsvijesti, bilo mi je drago. Želio sam biti željen. Trebao sam potvrdu da sam kao muškarac još u igri. Uputio sam je, dakle, u njenu sobu, primijetivši i to da je već previše popila, pokušao sam je opravdati pred njom samom, poželio joj laku noć.
Rim, četvrtak, 17. 6. 2014.
Popio sam jutarnju kavu s kolegicom Tinom, bilo nam je drago da je sve proteklo u najboljem redu. Tina je bila oduševljena Rimom. Upila je svu njegovu toplinu, ljepotu, životopisnost, mirise, žamor, glazbu, svjetlost. Kao da je bila u predvorju raja. Žalila se da je sve brzo prošlo, u trenu, kako kaže. Toliko je toga još ostalo za vidjeti...
U šesnaest već smo bili u zrakoplovu za Zagreb. Znao sam da ću od ovog maturalca zapamtiti brbljavog Krešu. I Majin pijani rođendan.