DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Lajčo Perušić
Sunovrat jezika
Gospodin Milan je svaki dan izjutra silazio niz stepenice svoje zgrade, usput bi kupio novine, prošetao kroz nekoliko ulica do lijepo uređenog parka, sjeo na klupu ispred velike raskošne zgrade i tako netremice zurio u nju. Udisao bi svježi jutarnji zrak, zakašljao nekoliko puta, iz odškrinutih usta su mu se nazirali svijetlo bijeli umjetni zubi. U miru perivoja bi se prepustio svojoj pritajenoj opsesiji, uprtim pogledom nešto tražio, otkrivao, provjeravao. Izduženim mršavim licem i još uvijek vrlo oštrog pogleda, pokušavao je analitički gonetati tajnu cijeloga svog života. Dok je tako sjedio ozarena lica i blago podignute glave, prolaznici su ga jedva primjećivali. Tek ga je čuvar parka, doduše bez sažalnosti, s površnim čuđenjem, nalazio kako uporno sjedi svaki dan na istom mjestu i vrlo razumno zaključio da ovog čovjeka koji „samo sjedi“ ne treba ometati u njegovim velikim mislećim aktivnostima.
Gospodin Milan, profesor lingvistike, u svom vijeku je održao tisuće sati predavanja o jeziku, napisao bezbroj stručnih radova, nekoliko knjiga, a najnovija mu je, evo, upravo objavljena, knjiga „Mističnost jezika“. Ova knjiga je u svijet jezikoslovlja unijela priličan nesporazum, čak i razdor među jezikoslovcima, jer se u njoj autor drznuo postaviti sasvim novi pogled na jezik razdijelivši ga na dva svijeta. Pošto je nedavno završio svoju uspješnu profesuru, htio je do kraja ispitati sva svojstva jezika u njegovoj pojavnosti. I tako se predao jeziku kao poslušan učenik dok se jednostavno nije pretvorio u profesora koji u parku „samo sjedi“ i nijemo zuri u prazno. Danima duboko zanesen ovom problematikom želio je dokučiti razliku između izgovorene riječi i napisane riječi. Već na prvi pogled uočavao je ogromnu razliku. Primjer za ovu analizu, uzeo je natpis na ovom prekrasnom pročelju zgrade ispred sebe u koju je s nevjericom buljio po cijele dane. Natpis se sastojao od dvije riječi koje je, gledajući ih netremice, gonetao zamišljenu razliku. One su mu zadavale neopisivo velike probleme.
– Tȁ, pisana riječ u obliku slova treba, kao i izgovorena riječ, pričati svoju unutarnju veliku tajnu priču. – govorio je sam sebi. To je bilo polazište njegove teze.
Da bi shvatio tu mističnost odnosa među riječima, odmetnuo se, eto, u tišinu parka. U tom otužnom uzbuđenju profesor Milan se zapravo pomicao samo toliko koliko mu je bilo potrebno kažiprstom podići naočale s hrpta nosa u nosnu udubinu ispod čela kako bi mu bolje sjedale. Primjerenom koncentracijom gledao je velebni objekt ispred sebe na kojem je, iznad dorskog stupovlja na pročelju zgrade, stajao vodoravan natpis, čiji je poredak riječi činio sintagmu: NARODNO KAZALIŠTE. On je znao da je to sveta kuća, hram kulture, da u njoj stanuje gospodarica svih gospodara: Umjetnost! Međutim, bio je potpuno uvjeren, da slova na pročelju zgrade, izrađena od stakla i smještena u aluminijske okvire, koja noću još i svijetle, čudnovato djeluju na ljudsko razumijevanje. Profesor je u ovim napisanim riječi vidio okamenjen život kako se bezosjećajno guši u staklu uobličene aluminijskim okvirom, kako nijemo bleje u prolaznike, kako predstavljaju samo ljušturu ogoljene misli. Pitao se, što bi trebao građanin, prolaznik, razumjeti kada ih gleda? I zaključio da tako sabijena metalna slova nikako nisu primjerena da u njima stanuju riječi koje trebaju pričati veliku priču. Doživljavao je još i sažaljenje zbog njihove stiješnjenosti u tim aluminijskim kavezima, a one bi trebale govoriti, vikati iz sveg glasa, rikati kao pomahnitali Pegaz. U tom trenu osjeti u sebi krik empatije prema njima jer one skrivaju ono bogatstvo koje može proizvesti samo riječ. A riječ je čovjek, on njezino značenje. I, eto, takva riječ, nastavlja profesor svoja razmišljanja, brutalno gurnuta u taj limeni kalup, bila je dovoljan dokaz da od tih slova do čitatelja dolazi samo konfuzna informacija umjesto da u obliku vizuala grafičkog slovnog priopćenja dođu do čitatelja i kao kognitivna informacija. Ona, mislio je, trebaju dati poruku o sadržaju u tom prostoru određenom za umjetnost, tu svetu stvaralačku ljudsku djelatnost, međutim, iz njih se ne može čuti taj dah niti duh Olimpa.
– Tȁ, pisana riječ u obliku slova treba, kao i izgovorena riječ, pričati svoju unutarnju veliku tajnu priču. – govorio je sam sebi. To je bilo polazište njegove teze.
Da bi shvatio tu mističnost odnosa među riječima, odmetnuo se, eto, u tišinu parka. U tom otužnom uzbuđenju profesor Milan se zapravo pomicao samo toliko koliko mu je bilo potrebno kažiprstom podići naočale s hrpta nosa u nosnu udubinu ispod čela kako bi mu bolje sjedale. Primjerenom koncentracijom gledao je velebni objekt ispred sebe na kojem je, iznad dorskog stupovlja na pročelju zgrade, stajao vodoravan natpis, čiji je poredak riječi činio sintagmu: NARODNO KAZALIŠTE. On je znao da je to sveta kuća, hram kulture, da u njoj stanuje gospodarica svih gospodara: Umjetnost! Međutim, bio je potpuno uvjeren, da slova na pročelju zgrade, izrađena od stakla i smještena u aluminijske okvire, koja noću još i svijetle, čudnovato djeluju na ljudsko razumijevanje. Profesor je u ovim napisanim riječi vidio okamenjen život kako se bezosjećajno guši u staklu uobličene aluminijskim okvirom, kako nijemo bleje u prolaznike, kako predstavljaju samo ljušturu ogoljene misli. Pitao se, što bi trebao građanin, prolaznik, razumjeti kada ih gleda? I zaključio da tako sabijena metalna slova nikako nisu primjerena da u njima stanuju riječi koje trebaju pričati veliku priču. Doživljavao je još i sažaljenje zbog njihove stiješnjenosti u tim aluminijskim kavezima, a one bi trebale govoriti, vikati iz sveg glasa, rikati kao pomahnitali Pegaz. U tom trenu osjeti u sebi krik empatije prema njima jer one skrivaju ono bogatstvo koje može proizvesti samo riječ. A riječ je čovjek, on njezino značenje. I, eto, takva riječ, nastavlja profesor svoja razmišljanja, brutalno gurnuta u taj limeni kalup, bila je dovoljan dokaz da od tih slova do čitatelja dolazi samo konfuzna informacija umjesto da u obliku vizuala grafičkog slovnog priopćenja dođu do čitatelja i kao kognitivna informacija. Ona, mislio je, trebaju dati poruku o sadržaju u tom prostoru određenom za umjetnost, tu svetu stvaralačku ljudsku djelatnost, međutim, iz njih se ne može čuti taj dah niti duh Olimpa.
Nasuprot takvu stavu, iskustvo mu je govorilo da izgovorena riječ rasipa mistični fluid iz sebe, da riječ svojim metajezikom omata ljudsko srca i daje čovjeku da iznova nastavlja kucati, jer govor usisavan majčinim mlijekom nezaustavljivo traje kao nepregledna žitnica, kao raskošan cvjetnjak, ili mirno teče poput potoka u ravnici. Kad se izgovori riječ „kazalište“, drži profesor, na djelu je izričajnost osjećaja, lepršavost drame, opere, baleta, tona, kostima. Na djelu je tada duhom uzbuđena publika koja po izgovorenoj riječi upija vrijednost koju samo čovjek ozračen zvijezdama može udahnuti.
Zaokupljen suodnosom pisma i govora, profesoru se približavao čuvar parka, doduše neki drugi iz druge smjene, koji je napadno gledao u profesora ukočenog, zagledanog, blijedog, ozbiljnog u skrhanom položaju kao da sjedi za zamišljenom nastavničkom katedrom u dvorani na fakultetu. Nije ni slutio da on već satima sam sebi drži predavanje o jeziku u znanstvenom kabinetu svoje iluzije. Profesor ga međutim samo sažalno odmjeri i vrati pogled na svoje mjesto.
U tom zanosu pravednika, profesora je obuzimala neka božanska vatra koja ga je prosvjetljavala da se u izgovorenim riječima nalazi i sjeme i urod naših odnosa, početak i trajanje svake aktivnosti. Znao je također da riječ ima moć, da može čovjeka oplemeniti, a da ga može i uništiti. Na koncu, profesor je sve to uzimao tragično k srcu. Trudio se cijelim svojim bogatim znanjem o jeziku otkriti ovo zakulisje jezika. Ali, nije išlo. Sve je to velika zabluda, mislio je. I pored velike žudnje za ljepotom jezika i svih njegovih zakonitosti i znakovitosti, sada on, unutar tog stečenog bogatstva o jeziku, gle čuda, ponovno preispituje svoje teze koje je već objavio u knjizi.
U isto vrijeme su se u stručnoj javnosti pojavili vrlo dvojbeni stavovi o jezičnoj teoriji profesora Milana. Njegovi kolege lingvisti su se znanstvenim analizama suprotstavljali ovoj teoriji o „mističnosti“ jezika i pitali se zašto profesor Milan favorizira izgovorenu riječ, a zapostavlja napisanu? Tvrdili su da napisana riječ može biti i slika i skulptura i svako drvo, pa i cijela priroda što nas okružuje i svi oni imaju „dar govora“ - na svoj način. Premda izgovorene riječi zrače određenu toplinu, a u njih spada i pjesma i krasnorječje i dramski govor i pjev ptica, pa čak i dječji plač, ipak nisu mogli profesoru odati priznanje za njegovu tezu. Zastupali su da riječ u svakoj svojoj pojavi predstavlja uporište iz kojega proistječe čovjekova moć kreacije. Osporavajući njegove teze o jeziku, nazivali su ih običnim promicanjem tobožnje magičnosti ljudskog izražavanja. Rezultat znanstvene diskusije se svodio na zaključak kako se u društvu ovakvim nesuvislim porivima taloži jedna opća nekultura upravo zbog negiranja različitih diskursa o jeziku i riječi uopće. Dakle, nečitanje napisane riječi i neslušanja izgovorene riječi vodi društvo u elementarne greške komunikacije. Nisu mogli razumjeti profesorovu tezu da njegova opsesija „slova u kavezu“ čini slabu točku u nikad do kraja dokučivoj ljepoti riječi. Zbog toga se treba uzeti u obzir da riječi pisane ili izgovorene nisu samo slova, već i, ako ne još i više, doživljaj, razumijevanje među govornicima. Bez ove konstatacije nema ni literature, niti teatra, niti umjetnosti, nema života.
Ali, profesor Milan je sve takve diskusije omalovažavao i odbacivao. Bio je naime uvjeren da se samo iznadznanstveno dokazivim dokazom može dokazati nedokazivo tj. da jezik nije jednako živ u oba slučaja, a to njegovi bivši kolege, misli on, ne mogu dokučiti. Jezik ne može biti jednako živ, premda je neumrli. Naglašavao je da se jezik može i treba raščlanjivati do njegovih krajnjih mogućih, spoznajnih čestica, jer je jezik naime već po svojim „genima“ razlikovno definiran. Na koncu, u jeziku se sudaraju iluzija i stvarnost koje jezikoslovci sami stvaraju o njemu.
Kad se malo pribrao, profesor izvuče iz džepa novine, otvori ih i počne listati. Na trećoj stranici opazi krupan naslov: „Profesoru Milanu Milanoviću izostale pohvale u povodu izlaska njegove najnovije knjige „Mističnost jezika“.
Profesoru se odjednom tanka ali duboka brazda na licu zaoštrila u tvrdi usiljen osmijeh.
Zatvori novine, zavrti glavom, pogne ramena, a suza mu trgne niz obraz. U takvom nepomičnom položaju, razočaran i uvrijeđen ostao je sjediti još neko vrijeme.
U tiho predvečerje, kad je nakon podužeg traženja nastupila mračnost na ulicama, supruga ga je skamenjena od brige pronašla u parku kako još uvijek sjedi na klupici. On je međutim i dalje mirno preo svoje misli poput prelje na preslici.
- Idemo, Milane, kasno je, ništa još danas nisi jeo, ni lijek nisi uzeo, niti terapiju obavio.
Hajd'mo! Moraš se smiriti. Znaš, tvoje umne i psihičke funkcije su u opasnosti, one te opet mogu dovesti u neželjeno stanje. –
- Idemo, Ana, idemo… idemo, draga Ana, tu više nema pomoći. – izusti profesor.
- Znaš što ti se događa kad ne popiješ lijek?! – upozoravala ga je supruga.
Potom se profesor tromo digne oslanjajući se jednom rukom na klupu, drugom supruzi na rame i još doda:
- Nepoštovanje razlike između izgovorene i napisane riječi, sukladno njihovu smislu, vodi jezik u sunovrat. Idemo, Ana! –