Pjesme u doba korone.
Pa gdje mi to živimo
(pa gdje mi to živimo), kažem naglas
jer mi se učini da čujem neko pucketanje
to se valjda moj anđeo čuvar zapleo u granje
drevne masline ali mudro šuti da sebe ne oda
pa na prstima hoda samo mu se kadikad zabijele krila
(pa gdje mi to živimo), kažem opet glasno,
no moj anđeo čuvar igra se skrivača
i tu i tamo zabijeli krilom ni u što se ne pača
a sve zna i mogao bi mi reći
(gdje mi to živimo), ali ne želi mudrosloviti
ta ga se glasna "landranja" ne tiču
on u očima ima svoju priču mudrovanja
no svoje anđeoske oči krije od mene
da ga ne pročitam da ne saznam
(gdje mi to zapravo živimo), dok nam život izmiče
i već niče na nekom drugom mjestu
i ništa nije kako bi trebalo biti
(pa gdje mi to živimo), ponovim
i očima slijedim bjelasanje krila
(pa gdje mi to živimo), što će nam se opet zbiti
kakva je to sila kojoj se podajemo
i onda nas definitivno nema, zbrišemo u nepoznato
ne čujemo više ni pucketanje
anđeo čuvar ne zapliće se više u granje
anđeoski miruje iz svoje anđeoske tame
ostaje nam tišina dublja od tišine same
(pa gdje mi to živimo?)
Sve najednom odlazi
Sve najednom odlazi
napušta neke zapamćene prostore
ne kruži više, ne ruži
ne igra se skrivača
niti glasnog plača
ostaju napušteni prostori
i neke suvišne stvari
koje nećemo smjeti, nećemo ponijeti
na naša nebeska "landranja"
ostavljajući drage ljude
Ništa sa sobom nećeš ponijeti
Ništa sa sobom nećeš ponijeti
vrijeme nećeš zaustaviti
i ništa se novo neće događati
dvije će se samoće sresti
i te praznine čudan će okus imati
antičke hladnoće će te obaviti
nećeš moći ni plačem plakati
na svom mjestu za tebe ništa neće biti
ni svoje ladice nećeš stići otvoriti
najbolji trenutci u ništavilo će se rasprsnuti
i ništa sa sobom nećeš ponijeti
nitko ti zlatan novčić neće na kapke položiti
da bi Lađaru mogla prijevoz platiti
(ako Lađara ne potplatiš na drugu obalu
neznane rijeke nećeš doploviti)
i ništa sa sobom nećeš ponijeti
jer samo će ono koliko si ljubila vrijediti
samo će ljubav s tobom biti
ako si znala ljubiti...
Oživljavanje samoće
Kako tišinu proniknuti
njenim je pravim imenom dozvati
što uopće takozvani običan čovjek može postići
kamo sve može stići
što sve može vidjeti
i od zla se skriti...
A svoj biti zar može?
baš nikamo iz svoje kože
iza svega mrmor
i onda tišina posvemašnja
gotovo opipljiva strašna i pusta
kad suha su usta
i nijema i ništa na svom mjestu nije
već tišina u ponoru samoće
nasušna tjeskoba bez suza
kad srce postaje uza
zatvoreno za svijet
nemoćno za let
Traženje sreće
Traženje sreće je himera
i nije dovoljno uporan biti
i nije dovoljno snažan biti
kao Herkules ili Golijat
na sve i ništa igrati
jer uvijek će netko brži biti
i hitro metu zgrabiti
a tebi će ostati šah-mat
kad nisi Herkules ni Golijat
možda te tvoja varljiva Himera
kojoj si se naivno podao
za kojom si omamljen hodao
možda te kažem pouči
da potražiš svoju himersku sreću
među ljudima koji ne vide samo sebe
koji se poput tebe himerski kreću
tražeći sreću u toj vječitoj drami
tjeskobno i nehimerski sami...
U Zagrebu, od veljače do travnja 2020.
U doba korone i potresa