DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Marina Katinić Pleić
Nedovršeno.
Ispirao je krpu pomalo ravnodušno, puštajući da sapunica začinjena crnilom svojim tempom oteče u rupičasti slivnik. Za to je vrijeme razmišljao o posjetu stranici www.your-personal-coach.com Prozor je bio čist, osim jednog ugla. U njemu je bilo mušjih točaka i muljavih tragova krpe. Na to stanje već je bio navikao. Problem je bila okolina. Kvragu, nije li okolina okvir bilo čemu problematičnom? Ni poslodavci ni ljudi općenito nisu prihvaćali činjenicu da natprosječno inteligentan pojedinac, čija obrada u Kukuljevićevoj nije pokazala baš ništa, ne može dovršiti nijedan zadatak. Izvješća poslovanja firme u posljednjih šest mjeseci bila su napisana besprijekorno, samo je posljednji redak tablice nedostajao. On bi bivao naknadno poslan, dan poslije.
Još kao dijete, Nenad, najbolji napadač, iznenada bi prekidao utakmicu nekoliko minuta prije kraja i nestao. Pojavio bi se netom umivena lica, s ručnikom oko vrata, i na izbezumljena pitanja gdje je bio i što je radio mirno bi odgovorio da je morao na WC. U internetskoj literaturi pronašao je da su neki daleki, ne baš priznati psiholozi, pisali o „skip the end“ sindromu. Osoba bi predano izvršavala zadatak i iznenada, bez motiva kojem bi se moglo ući u trag, prekidala bi proces prije završetka. Naknadno bi mirno i sabrano dovršila zadatak. Slagali su se da mora postojati organski uzrok, nešto zakučasto u tunelima duge povijesti genskih spirala, što bi u datom trenutku prikliještilo volju i onemogućilo subjekt da nastavi do kraja. Naravno da je Nenad s trideset i dvije godine imao dva zaručnička prstena u ladici, nekoliko narukvica prijateljstva i snop dokumentacije s bivših radnih mjesta. Natprosječno dobar poslovni analitičar, po potrebi i menadžer, imao je samo jednu okrnjenu nišu: bilo koji posao umjesto njega morao bi dovršiti drugi. Ili bi trebalo samo prespavati noć da ga dovrši on sam. Dok se monitor podizao, razmišljao je kako bi možda trebao napisati neku knjigu, pronaći ljude slične sebi razasute diljem populacije, i onda izaći s njima u javnost. Vjerojatno bi mogli dobiti status psihološke posebnosti, osebujne manjine ili tako nešto. Svi smo različiti, zar ne.
Stranica www.your-personal-coach.com kao osnovni je kredo formulirala jednostavnu poruku – bilo tko bilo kada može imati bilo kakav problem i uz pomoć nekog drugog tko nije bilo tko, nego obučen trener, može ga prebroditi. Kao i svaki posao, i posao trenera mora biti licenciran i pristojno plaćen. Nakon testa ličnosti i statistike vjerojatnosti osobi se dodjeljuje najkompatibilniji coach. I tako su Mark i Nenad prvi put sjeli na kavu. Mark je bio konzultant, Hrvat podrijetlom, doseljenik iz Australije. Očekivano, bio je iritantno smiren, strpljiv, načitan i naputovan.
– Predložio bih metodu koju sam naučio od jednoga plemena. Šokirati svoj životni sustav. Učiniti nešto radikalno. Something you'd never do.
– Misliš, bilo što što nikada ne bi? Tipa, pojesti sladoled od rajčice ili krastavca?
– Ne. Nešto značajno. Nešto što ima težinu za tebe i okolinu.
– Makar bilo besmisleno?
– Pa…to je relativno.
Za dva dana, poslovni časopisi a i neki dnevni portali prenijeli su vijest da je Nenad M., tridesetdvogodišnji analitičar i menadžer u TICK-u, otuđio automobil najvećeg dioničara i provozao se njime po površini rijeke. Automobil je dotaknuo dno, vozaču nije pala vlas s glave, osim što su ga malo podšišali u Remetincu.
Prijateljica Zrinka prva je došla u posjet. – Neno, pa kaj se to dogodilo? – zabrinuto je prošištala.
Mislim da sam uspio – s osmjehom je odgovorio Nenad. – Kaj uspio? – Dovršiti nešto. – Joj, kaj ti nismo stoput rekli da ne moraš niš dovršiti! Ti si okej takav kakav jesi, Neno. – Sjećaš se one svoje cedulje na prozoru, Zrinka? - Kaj? Koje? – One: ZAPOČETI MOGU SVI, DOVRŠITI SAMO SVECI.
Zrinka se ugrizla za usnu. Bila je vjernica. Zalijepila je to na prozor kad se vratila s Camina. – Ali, Neno, to sam ja. Ti sve uvijek dovršiš 97 posto, pa kaj? Zakaj bi morao sto posto? Ili napraviti nešto ovak…?
– Bez toga se ne osjećam potpuno.
– I, jesi sad potpun? – tužno je upitala Zrinka.
– Mislim da jesam. Uspio sam nešto dovršiti. Prvi put u životu.
– Kaj? Ukrast auto i spedirat ga u vodu?
– Ne, tj. ne samo to. Provesti plan do kraja.