DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Milan Frčko
CVJETNE LATICE
Cvjetne latice na ručnom zglobu
poklonilo mi je proljeće.
Mekana koža, mirisno cvijeće,
bude osjećaje za pjesmu novu.
U jednom stihu stanuje i ona
čije trepavice sam ljubio.
Kad mjesec se iza krošnji izgubio
uzdasi su pronašli put do snova.
Nježni dodiri i šapat mašte
zaljubljeno srce vesele, plaše.
Pitala me: „Kuda naš brod plovi?“
„Tamo“-rekao sam, „gdje je svijet bolji,
gdje bezbrižno žive pustolovi.“
Mir su nam donijeli golubovi.
MAJČINE OČI
Ljubio sam te oči čim sam ugledao svijet.
Vidio sam sjaj i suze radosnice.
Dječji smijeh joj je vlažio trepavice.
Znala je što me čeka. Pelin i med.
Uvijek na Dušni dan svijeću zapalim.
Umjesto majku ja ljubim krizanteme.
Svejedno, ona je dan i noć uz mene.
Kad mislim na nju kao da ne starim.
U noći dođe da mi uljepša san.
Umjesto s rukama krilima me mazi
i zajedno uđemo u novi dan.
Ljiljan što cvate na duhovnoj stazi
jedino je što joj mogu dati.
Čujem cvrkut ptice, ili je to mati.
U ČAROBNOM SNU
Podravinu volim kao miris ljeta.
Najljepše sam snove dosanjao tu.
Kad se pijetli bude ljubavnik sam neba
i pišem pjesmu o čarobnom snu.
A kada mi vrijeme dušu zanjiše
na pragu koprivničkog doma,
poljubit ću ruke voljenom gradu
sa molitvom crkvenih zvona.
Sad vrijedi poći, naboralo se lice,
podjeli Bože karte, da ti dodirnem
trepavice.
ŽUDNJA
U očima joj vidjeh ljubavni znamen
i nešto rekoh, onako, izdaleka.
Zatim sam u Dravu bacio kamen.
Njen pogled je bio brz kao i rijeka
koja na obalu školjke donese .
Sunce joj je oko glave sjaj svilo
i ja sam bio s njom sasma zanesen.
Sve mi je na njoj izgledalo milo.
Trenutak je to. Jednom se zgodi
a ti ga pamtiš čitav život svoj.
Kad se stala močit u mrzloj vodi
rekoh sam sebi : “Čekaj malo. Stoj!”
Kad će mene žudnja prestat mučit
sa nečim što ne mogu dokučit?
MARELICA
Kakva raskoš procvjetalih grana.
Bijeli cvjetovi šire veselje i nude mir i spokoj,
kao raširene ruke
svećenika iznad oltara,
kada Božji blagoslov ljudima daje.
Korizma traje.
Latice trepere i plešu kao balerine
u do sanjanom teatru, čiju pozornicu
čine nebo i zvijezde o kojima noć brine.
Rosa ju je umila i poljubila,
sunce ugrijalo
i sada se veselo smije pogledima,
kojima je do njenih plodova stalo.