DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Mirko Ćurić
Maturalna večer
„Znate, profesore, što je najljepše na proslavi maturalne večeri“, pitala me jedna učenica, jednom davno, dok sam još predavao hrvatski jezik.
Iz pristojnosti sam nešto odgovorio, zabavljen svojim mislima. Možda sam rekao: izlazak s plesačem na podij, prvi ples, možda ponoć kada izvodite zajedničku koreografiju, ili što drugo, a ona je samo odmahnula glavom.
„Najljepša je zora, kad zabava prođe, a mi onako umorni i lagano pod gasom, šetamo do prvih otvorenih kafića u gradu. Ljudi idu na posao, žure, a mi još u svečanim haljinama, frizure se drže-kako tako, šminka se razmazala, dečki su u odijelima, razvezane kravate, svi vide da smo maturanti. Svi nas gledaju, zavide i govore: maturanti, vidi ih, kako su mladi, lijepi… Jedva čekam to jutro.“
Nisam znao što odgovoriti, ganula me ta djevojčica, koja se možda danas i ne sjeća tog razgovora, kojim smo kratili neki predugi školski sat. Nešto me zapeklo, zagušilo, skoro sam zaplakao. Umrijet ću noćas od ljepote, pjevao je Tin, a ja sam skoro umro od ljepote tuge kada sam pomislio na te mlade ljude kako šeću snenim gradom, u rano jutro, pomno odjeveni i sređeni: najljepše u mladim životima. Kada sam pomislio na tu ljepotu i tugu prolaznosti, dirljivu naivnost i nevinost mladosti, njihove nespretne korake u život u štiklama i lakiranim cipelama. Korake koje su jedva dočekali, jer su mislili kako će doživjeti tko zna koliko divnih iskustava jednom kada odrastu... i da se nakon te maturalne večeri otvaraju pred njima neka tajanstvena vrata, do tada zatvorena, i čeka ih svijet kao iz bajke.
Vidio sam sebe i svoje prijatelje, vidio sam svoju djecu, njihove bivše i buduće maturalne večeri, vidio sam kako nas vrijeme tare i satire, kako nam oduzima nešto, ni sami ne znamo što. Kako nas mijenja i pretvara u ljude kakve nismo cijenili ni voljeli.
Prošle godine je moja kćer imala maturalnu zabavu: bila je lijepa u srebrnoj haljini. Sat prije polaska iz kuće činilo mi se da je još ona lijepa, namrgođena djevojčica koju za toplu ručicu vodim u vrtić, a sada je već plesala maturalni ples, pila šampanjac i htjela proživjeti najljepšu večer u životu.
Možda je to bila njena najljepša večer, a možda ju čeka još puno ljepših i sretnijih dana i večeri, to stvarno ne znam, ali moje su najsretnije večeri odavna prošle. Imam previše godina na leđima da bih vjerovao kako će doći bolji dani, da najljepši nisu prošli: dani kada su oči pune snova i oblaka, kada nam se stvari događaju po prvi puta, kada vjerujemo. Vjerujemo, recimo, da je maturalna večer najljepša večer na svijetu i da nas čeka lijepi, čarobni svijet, nalik reklamnim spotovima turističkih agencija.
I kada u zoru, dok je na nebu tek nekoliko zvijezda i blijed Mjesec, a grad se budi, hodamo ulicama lijepi i mladi, svečano odjeveni, pred nama su ceste i čitavi svijet, ljudi nam zavide nad mladosti i svjetovima koji se pred nama otvaraju.
Ali, jutro uvijek dođe. I ugledamo umor na licima, noge nas bole, cipele su izgažene, košulje i haljine zamrljane.
Sfumata više nema oko nas – svanuo je dan. Odjednom nam se plače.
Maturalna večer je prošla.