Ljubav u doba korone.
U redu, priznajem, ovaj tren bih zbrisao iz realnosti! Barem, one nakon dolaska korone i njezine vladavine, jer bi me, bojim se, mogle obladati još i halucinacije uma... Svi su ovdje tako napeti, kao da će nas svaki tren pogoditi neki zalutali metak. A možda i meteor. Nije me strah, ruke su mi mirne, ali nekamo nestaju sve suvisle misli, izgubile se i ne dolaze mi ni blizu, ne znam i ne razumijem ništa, osim da sam cijelu vječnost izoliran od ostatka svijeta. A tek noću!...Tko zna, možda sam se razbolio, samo nema nigdje doktora ni za lijeka pa da to potvrdi. Sve mi je ovo previše, kakva vremena! Razmišljam sve više o drugim civilizacijama, čemu su se oni divili, a čemu mi i nekako zavidim onima u renesansi, kojima su poezija i filozofija bile na samome vrhu top-liste, a nama nogomet! Ma sve ovo danas najviše me podsjeća na sumrak civilizacije. I ne uspijevam razmišljati drukčije, s malo više logike.
Uostalom, tko to više može? Kakva bi mi to logika sada pomogla, ako smo već pred krajem?!! Barem ja jesam, i to pred samim zidom. Ne mičem se, ne dišem skoro, ne trzam ničim...ni kada zvono zvoni na vratima, ne otvaram nikome, ne trebaju mi više ni pošta ni prijatelji ni susjedi! Ako bi se slučajno kakav policajac pojavio na vratima i provjeravao moje podatke, nisam siguran, bih li znao odgovoriti mu, tko sam? Pojma nemam, osim da se zovem Vedran i osjećam se strašno bijedno. Kakve li ironije u usporedbi s mojim imenom!
A tek ostalo, što me još spopalo! Osjećam tako strašnu pomutnju i pitam sam sebe, je li to doista još uvijek moj život? Zašto mi se to upravo sada događa, dok sam zatočen u stanu, koji iz dana u dan liči na bojišno polje? Samo nema tragova krvi. Ali, majku mu, zakleo bih se da sam negdje ranjen, jer stenjem i jaučem u sebi od bolova, a polako počinjem i sumnjati da ću izvući živu glavu odavde... Zvučim jadno, zar ne? Makar se još ne predajem, radim i dalje od doma (barem pokušavam), što ću, nemam izbora, stanarina i režije dolaze na naplatu svaki mjesec... A, slušaj sada još najnovije! Čini mi se da sam se zaljubio u jednu ženu! Nikako ju izbaciti iz glave! Kakav idiot!
O, luda sudbino! Zašto baš sad?!... U jedno kasno poslijepodne odgegao sam se mrzovoljan i nikakav jedva do dućana, nestalo mi baš svega pa se vrtim ondje, tražim i ništa ne nalazim, tek osjetim iznenada neki dobar ženski miris parfema, okrenem se nalijevo, nadesno, nikoga nema, protegnem malo više glavu u daljinu ne bih li bolje spazio kad ono, ženska san snova, stoji prekoputa police do moje. Sama kao srna na proplanku. Ma ne mogu ti to bolje usporediti! Taj prizor i osjećaj u meni, što li je to bilo, što me tako streslo i nisam se micao ... Možda taj parfem! Ali zasigurno i njezino lice, kosa, vrat! Možda je nedostajala samo još zlatna kočija pred vratima i jedna zagubljena cipelica da pomislim da je doskakutala odnekuda iz bajke!
(Duboki uzdah...)
Ali ne, bilo je to u dućanu iza ugla, između triju praznih polica toalet papira, vrlo običnih i otužnih, među kojima sam s divnom lakoćom dobro prikrivena lopova promatrao dugih par minuta nju, a na trenutak i sve ostale, više-manje zbunjene kupce kako se nečemu čude, bulje u prazne police pa jedni u druge, baš kao ja u nju. Zapitao sam se nesvjesno tada, nisam li postao zombi pa mi se nijedan film u glavi ne vrti više kao prije? Već kao u bunilu!
Iz dućana sam jedva nekako izašao, ali ni sam ne znam kako i kupio sve što nisam trebao, a zaboravio ono po što sam došao. I cijeli tjedan sam ponovno svakodnevno trčao tamo! Kojih li muka! Tek koncem drugoga tjedna mi se posrećilo, iako sam bio već na izlazu iz dućana. Čekao sam vani sigurno i preko sat vremena, jer su ljudi danas kao pod hipnozom...ili nitko ništa više ne nalazi. Izašla je i prošla tik uz mene, da sam ponovno osjetio najprije njezin miris parfema, a onda, sve mi se ponovno zavrtjelo u glavi. Bože, hvala ti, isplatilo se čekati! Nije se uopće žurila i ja sam ju na miru promatrao, navikao na posve drugačije situacije sa ženama, jer mnoge su postale i suviše histerične i hladne, bez imalo emocija, a tek prema slučajnim prolaznicima...Na čelu im svima piše: Odstupi, budalo! Neke me pomalo i plaše, kao da su vještice! (Smije se glasno i ponovno čuje duboki uzdah na mobitelu). A ova mi se čak nasmiješila u prolazu i kimnula glavom, naravno, bez bijesa i ljutnje! I ja sam joj kimnuo kao da se odnekuda znamo i nasmiješio, dok se ona saginjala i podragala svoga psa, koji je začudo mirno i spokojno ležao cijelo vrijeme pred dućanom.
To je bila prva žena po mojoj mjeri u ovih tri i pol godine tuđine, samoće, ludila, danonoćna rintanja i jutarnjih bjesomučnih jurenja samo da ne zakasnim na posao, jer nije ovo Hrvatska! Ovdje se poštuju sva pravila, jer ti vrlo brzo i lako skidaju s plaće...sve dok s tebe ne skinu i gaće. Neka, sve se to preživi, svatko nauči vrlo brzo poštivati pravila, jer su vrlo jasna, a uostalom, nitko me nije na silu ovamo doveo, već sam došao svojom voljom, ne bih li se malo odmorio od Hrvatske te okušao svoju sreću negdje drugdje. Samo, tko bi i pomislio da će mi se baš ovdje dogoditi još i ovo, a mislio sam da sam do sada preživio sve i svašta!
Život je kao minsko polje. Slučajni susret i svega te jako potrese i nekuda posve nestaneš... Kao da sam se vratio na početak mladosti i pitam se, kako joj prići u ovoj panici, predstaviti se ili razmijeniti broj telefona na odstojanju od dva metra?! Glupo, smiješno, žalosno! Ljudi ne kriju izgubljen i preplašeni pogled kao da smo u ratu, prazni tramvaji i autobusi, parkovi i dječja igrališta pusti, skoro nikoga na ulici, restorani i hoteli zatvoreni. Čak i frizeri. Ne mogu se pogledati u ogledalo, a kamoli počešljati! Trebala bi mi dodatna snaga za to, jer me ulovila u ovih par tjedana potpuna fjaka, a još do nedavno marljivo sam skupljao lovu za novi auto... Čovjek se teško mijenja: ili nikada ili tek nekim čudom. Meni se, valjda, baš čudo dogodilo usred ove pandemije kao otok usred mora, njezina iznenadna pojava i komadić sreće.
Neku večer sam ju čak i sanjao... Susreli smo se slučajno u nekom parku pokraj jezera, nigdje nikoga, samo tišina, ona i ja. Prišao sam joj odmah i pozdravio, a onda se zaputili zajedno u šetnju po stazama i zadržali ondje jako dugo. Zamisli, u snu sam je zvao Korona! Jesi li znao da to žensko ime doista postoji? Čitao sam nešto baš tih dana na internetu o Koroni, svetici i zaštitnici od epidemije, koja je živjela u vrijeme progona i mučenja prvih kršćana! Spomendan joj je četrnaestoga svibnja. Katedrala u Aachenu priprema njezin relikvijar kako bi ga izložila nakon što prođe ova pandemija... Zapitao sam se ponovno, koliko nam je vremena još ostalo? Pa, svakim danom sve više sličimo srednjemu vijeku! Vrlo izgubljeni i podijeljeni oko svega smo! Mnogi više ne vjeruju u Boga i za njih je ovo sve nešto prolazno.
A ja? Vidim li i ja tek slučajnu podudarnost s imenom svetice i zaštitnice od epidemija i ovoga novog virusa, koji izgleda pod mikroskopom kao da ima krunu, što znači Corona na latinskom? Ne znam ni sam više, je li ovo sada stvarnost ili moje halucinacije? (Duboki uzdah i slaba buka na tipkovnici kao da nešto tipka...)
Želim ti nešto pročitati o svetoj Koroni, ali ne uspijevam to više pronaći pa evo, samo par stvari kojih se sjećam. Kažu kako je htjela pomoći nekom kršćaninu kojeg su mučili Rimljani te je kleknula kraj njega i molila se. Radi toga je završila u tamnici, a potom su je privezali konopcima za dvije palme savijene do tla da bi joj rezanjem konopaca razderali tijelo...
Kakva okrutnost! Postoji li danas netko tako hrabar poput te žene? Postoji li danas itko sličan među nama? Bojim se da ne. A što ako svijet uspije zaustaviti ovu pandemiju, baš kada bude spomendan svete Korone, četrnaestoga svibnja? To me jako kopka. Može li nas to promijeniti? A kada ovo sve prođe, mogao bih se, napokon, upoznati s mojom Koronom! Mogao bih, velim! Ali, tko zna, što će još biti do tada?
(Sve je to izgovorio na mobitel skoro bez daha i prije no što se baterija ispraznila, a sat pokazao već ponoć te je s druge strane začuo jedan duboki uzdah, a potom odmah i prepoznatljiv, Filipov bariton, ali malo utišan i prilagođen gluhomu dobu noći).
- E to bi bilo pravo čudo!... Samo, raspala mi se već glava od tvoje priče, prsti na desnoj ruci pet puta mi se ukočili, djeca i žena odavno pozaspali, a ja htio samo provjeriti kratko, kako si, jesi li živ, jer nisi me dugo nazvao ni upitao za zdravlje! Bio sam se već zabrinuo.....A ti u svome filmu! Cijeli svijet zamro, samo kod tebe...ljubav u doba korone... Znaš, siguran sam samo u jedno: kada sve ovo prođe, ljudi će ostati isti. Jedni će i dalje vjerovati u Boga, Koronu, svece i vječnost, a drugi zazirati od svega toga, tražeći utjehu u drugim stvarima, knjizi, sportu, alkoholu, tjelesnim užicima! Svatko traži svoga Boga! I ondje gdje Ga ima i ondje gdje Ga nema... Baš kao i ljubav!
Nego, stari moj, predugo si ti gore! Premalo je to sunca za te! Uvenut ćeš tako! Čim ovo prođe i granice se otvore, spakiraj stvari i vrati se doma! Nisi ti jedini koji si usamljen! Negdje sam pročitao da usamljenost ubija kao petnaest cigareta na dan. Ima nas, pih...napunili bismo lako sve stadione svijeta pa puta još toliko..., samo teško je to priznati drugomu. Ti si izuzetak. I to kakav! Idem ti polako leći, da ne umrem brate noćas s mobitelom u ruci i strahom od korone, a tolikima neispunjenim željama.
- Dobro si to kazao! Ljubav u doba korone! Samo se nadam da ne ću provesti još pola stoljeća čekajući ljubav.