DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Nikola Đuretić
Ulomak novoga romana „Nevrijeme“
POČELO JE...
Vrativši se u Župni dvor, Don Jere je i dalje drhturio od bijesa zbog jutrošnje Gradonačelnikove drskosti. Već je neko vrijeme primjećivao znakove osionosti u Gradonačelnikovim postupcima, ali ponijeti se prema njemu kao prema kakvom balavcu, bilo je Don Jeretu jednostavno neprihvatljivo. Istodobno je bio svjestan činjenice da on tu ništa ne može učiniti i ta ga misao posve porazi. Znao je da može o svemu tome nešto reći u nedjeljnoj propovijedi, ne izravno, dakako, nego onako u metaforama, ali mu je isto tako bilo posve jasno kako to ne će imati nikakva učinka. Pitao se bi li oni na koje bi se njegove kritike odnosile uopće dokučili aluziju. I ovi su se počeli ponašati prema crkvi kao i oni prije njih. Ništa im nije značilo mišljenje crkvenih poglavara, a na mise su dolazili redovito samo stoga što je to u posljednje vrijeme bilo oportuno. Svoje još donedavna crvene partijske knjižice zamijenili su prekonoći molitvenicima, promijenili nekoliko slika na zidovima, postali veliki domoljubi i kršćani, ali u glavama je ostala ista mrklina koja se ne će razbistriti još desetljećima, ključao je bijes u Don Jeretovoj nutrini.
Čuo je Mandu kako u kuhinji lupeta posuđem i znao je da se mora smiriti. Nije želio da ona vidi njegovu nemoć, a znao je i da će ga opet mučiti žgaravica ne bude li mu uspjelo primiriti živce. No, to je bilo lakše reći nego učiniti. Predsjednica Udruge katoličkih žena i sve žene ondje okupljene nisu imale pravo kada su ustvrdile kako je on u samo nekoliko godina od toga komunjarskog legla napravio čestito kršćansko mjesto. Sve one nisu zamjećivale ono što je vidio on, svu tu himbu i prijetvornost ispod kojih se krila nepromijenjena pohlepa za prizemnim ugodama i zadovoljstvima, za materijalnom koristi. I gotovo da mu je, sada na kraju ljeta, na neki čudan, izvitoperen način postao simpatičan i blizak tajnoviti bedak koji je svojim naivnim i gotovo benevolentnim, ali posve neučinkovitim, činom pozivao puk na pobunu protiv svih tih prebjega, konvertita, Juda, a za kojega je još prije samo nekoliko mjeseci i sam vjerovao da je opasan terorist. „Oprosti mi, Gospode, jer i ja sam samo grešna duša!“, prošaptao je Don Jere, zadigao reverendu, kleknuo i predao se molitvi.
Kada je Mande Kenjica ušla s pladnjem na kojem je bio skroman župnikov ručak, Don Jere je klečao u kutu pod raspelom i molio se.
Ustao je teško, talarom prekrio krvava koljena i sjeo za stol objedovati. Na pladnju pred njim Mande je bila složila zdjelicu blitve s krumpirom, jedno prženo jaje, fetu kruha i čašu misnoga vina. Pojevši objed, rekne Mandi da je slobodna do večeri i ode prileći. Bilo je pet popodne kada ga iz tanka sna prenu izbijanje ure na kuli. U njemu izvirnu sjećanje na san što ga je netom usnio. Sanjao je kišu. Lijevalo je kao iz kabla. Pravi potop. Bio je u nekom posve nepoznatom mjestu. Sam. A bjesnila je prava nevera! Gromovi su praskali i munje bljeskale osvjetljavajući časovito taj zastrašujući, nepoznati prostor koji bi odmah potom utonuo u mrkli mrak.
Pridigao se i sjeo na rub kreveta pokušavajući sabrati misli. I onda shvati da je Gradonačelnikova jutrošnja drskost bila samo zadnja kap u prepunoj čaši. Ništa se nije promijenilo, ništa on nije postigao! Ispod nove obrazine koju su mnogi spremno navukli s novim vremenima, sve je ostalo isto – himba, prijetvornost, lopovluk, borba za vlast, jal i mržnja. I oćuti Don Jere neki teški, gusti umor što mu pritisnu pleća.
Mlakom vodom isprao je skorenu krv s koljena. Potom sjede za radni stol te iz ladice stola izvadi list papira i nalivpero. Imao je neki mutan predosjećaj da ni ovaj put ne će dobiti odgovor Biskupskog ureda, ali morao je barem pokušati. Ovako više nije mogao i čvrsto je odlučio napokon otvoreno zatražiti prijevremeno umirovljenje. Već je i prije bio molio pomoć nekog mlađeg vikara, ali su se na njegove zamolbe uporno oglušivali.
Kad je završio, pročita pismo još jednom od početka do kraja i, zadovoljan, potpiše ga kitnjastim krasopisom. Presavije papir i umetne ga u modru omotnicu, lizne preklopac i zalijepi ga. Odluči prije večernje prošetati i odnijeti pismo na poštu.
U tome trenutku začuje otvaranje ulaznih vrata Župnoga dvora. Mande se vratila pripremiti mu večeru. Don Jere ustane i viknu:
- Mande, ti si?
- Je, Velečasni.
- Prije večernje idem malo prošetati.
- Noćas ćete moć spat. Odveli su onega tovara. Policijoti... su ga odveli... povera bestia... – brborila je Mande kao da se na nekoga ljuti. Ali, kao i uvijek, nije bilo sasvim jasno je li ta ljutnja stvarna i je li njezin bijes usmjeren prema „jadnoj životinji“ što se, onako nažderana indijske konoplje, cijelu noć ritala udarajući kopitima o zid Župnoga dvora i revala, razbijajući velečasnikov krhki san, policiji koja ništa ne čini kako bi iskorjenila taj novi porok što je poharao njihovo malo mjesto, ili onome mulcu koji je u vrtalu iza Župnoga dvora posadio biljku tako sličnu onoj rajskoj.
Don Jere, obuzet svim mračnim mislima što ga nisu napuštale sve otkako se probudio iz tanka popodnevna sna koji mu nije donio ni odmora tijelu, ni spokoja duši, spremi pismo pod reverendu i stupi na ulicu. Učini mu se da je u večernjem zraku osjetio miris nadolazeće jeseni, ali nije bio siguran. Ni u što više nije bio siguran.
***
Cijelom valom razlilo se ujednačeno toktanje dvotaktnog brodskog motora. Bivši direktor bivše tvornice za preradu plave ribe, Ante Skoko, vraćao se iz ribolova. Kao i obično, bio je podići parangale i vrše koje je prethodnoga dana postavio na svojim uobičajenim poštama. Zarastao u dugu kosu i sijedu bradurinu, s nekakvom mornarskom kapom na glavi i lulom u ustima, bio je slika i prilika pravoga morskoga vuka, kako su ga zamišljali još rijetki turisti, koji su izašli prošetati rivom prije večere. Domaći su pak znali da on svojim izgledom namjerno podgrijava tu predodžbu, jer je tako uspješno podizao cijenu ribe koju bi ulovio i prodavao naivnim turistima koji nisu znali razlikovati bukvu od srdele, cipla od brancina, ni zubaca od pagara. No, gotovo nitko od domaćih to mu nije uzimao za zlo. Znali su da su mu sirotinjska zarada od nekoliko prodanih ribica i još mizernija mirovina jedini prihodi sve od trenutka kada je, s dolaskom novih vlasti, Skoko ostao bez svojega direktorskog položaja, a njihovo mjesto i bez cijele, nekada uspješne tvornice, što je sad već godinama bila prepuštena propadanju i, vjerovali su, sveopćem zaboravu.
Sjedeći na rivi na drugoj koloni od zgrade lučke kapetanije, gdje je Skoko uvijek privezivao svoju pasaru, čekao je Stipe Botić Marangun, ufajući se da će i ovaj put, kao i toliko puta do sada, užicati koju ribicu mukte, prije nego što Skoko proda ulov na peškariji ili razdijeli one bolje komade prijateljima.
- Ala, capoj cimu! – doviknu Skoko i dobaci uže Marangunu.
Ovaj prihvati konop i zamekeće:
- A, kapetane, je ca god... je bilo sriće?
- Onako... ne baš!
- Ma, ima u tebe uvik. Ko zna... zna! – dodvoravao se Marangun pridržavajući pasaru tik do rive dok je Skoko izbacivao kašete pokrivene voštanim platnom, prazni kanistar što je još vonjao po ispijenoj bevandi, plastične vrećice. Potom iz štive izvadi hrđavu staru metalnu konzervu od pet litara, zagrabi mora pa ga pljusnu po pramcu brodice ispirući ostatke luštri, krvi i prljavštine. Vrati konzervu nazad u štivu u koju ugura i parangale složene u sić na rubu kojega su već bile uredno pobodene udice, spremne za sljedeći dan.
Kada se napokon ispeo na rivu, uzme konop od Maranguna, pruži mu plastičnu vrećicu i priveže konop za kolonu.
Marangun ne izdrža već odmah zaviri u vrećicu.
- Bit će za brujet – rekne zadovoljno pa dometnu – Blagodarin, kapetane! Blagodarin!
- Ala, neka ti je u slast! – reče Skoko, pokupi kašete i krene put peškarije što se nalazila odmah iza zgrade kapetanije.
- A, oli si čuja!? Izbacilo more kod kabina mrtvo tilo – nastavi Marangun za njim.
Ne okrećući se Skoko samo dobaci:
- Je, more je rugȍ, za onega ki s njin ne zno!
- Ma, ni se utopi! Ubilo ga. Odrezalo mu glovu.
Skoko se zaustavi, okrene se polako i upita:
- A koji je? Je se zno?
- Kako će se znat... nimo glove!
- Lipo, borami! Počelo je – protisnu Skoko zamišljeno pa dometnu – Prvo oni zajebant s Ustajteprezreni, a sad se i ubiva – te nastavi dalje put peškarije.
Prije nego što će predati ulov prodavačici Kseniji, izdvoji u zasebnu kašetu za Don Jereta jednoga kovača i dva tri arbunića pa umornim i nesigurnim korakom nekoga tko nije sviknuo hodati kaletama koje se ne ziblju kao brod na otvorenu moru, ode put Župnoga dvora.
Prolazeći pokraj bivše, a sada napuštene i zapuštene, vojarne što se smjestila u šumi rogača nedaleko od Župnoga dvora, a koja je još od vremena bivše države podzemnim hodnicima bila povezana s mnogim kotama na otoku, učini mu se da je u sjeni rogača zamijetio neku figuru što se oprezno kretala svjesno se držeći sjene. Zastane na trenutak i zagleda se u debelu sjenu koju su stvarala gusta, razgranata stabla. Prije nego što će misteriozna kreatura nestati u jednoj od napuštenih baraka vojarne, Ante Skoko prepozna prikazu. Bio je to Slobodan Begić, ponosni vlasnik nekadašnje brijačnice „Sloboda“, a danas salona za gospođe i gospodu „Croatia“.
Kada je pet minuta poslije, s kašetom za velečasnog probrane ribe pod rukom, pokucao na vrata Župnoga dvora, Ante Skoko nije se mogao oteti dojmu da je upravo vidio tajnovitog svirača, za mnoge nezgodne, budnice.