DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Ninoslav Žagar
KRUH OD JUČER
Na stolu kruh od jučer, na prozoru
smrt od sutra. Između zavjesa. Kroz stvari
struji prolaznost, ne dodiruje me. U kutu
kleči čudo. Ne događa se. Uvijek je sve isto,
vazda drukčije. Kao rijeka kroz vrijeme.
Kao kamen. Ili more. Podignem ruku,
natočim piće, nasmiješim se… I sve ode
kao da nije ni bilo. I ostane kakvo je.
Iste nedoumice, jednake zablude, one
posljednje i prve. Na stolu kruh od jučer
jede svoje mrve.
JUTRO OTVORENO KAO KNJIGA
Jutro otvoreno kao knjiga. Kad bih mu dopustio
dan bi mogao biti dobar. Ljubav i smrt ne traže
dopuštenje. Zagrizu i raznose. Poslije dolaze
razni i postavljaju pitanja. Pa tegle ostalo. A kad
hijene dohitaju, već tiho je. I pusto.
Dan bi mogao biti dobar, kad bi imao dušu. No
duša je otišla. Netragom. Odlepršala je s proljećem
i kišama. Velika gladna usta jutra čekaju. Zjape
prazne stranice dana. Između korica knjige drijema
par starih poema. Jama do jame.
SUNOVRAT SJENA
Već godinama ne nosim sat. Kucanje
u sljepoočnicama točno je. I dostatno.
Nije vrijeme za oduzimanje, zbrajanje.
Nema mjesta za vrijeme. Put prema
praznini teče. Bez otezanja. I obmane.
Sve se odigralo davno. Zaborav putuje
brzo. Smrt katkad i zakasni. Ono drvo
u vrtu i ona magla u dolini, jedine su slike
koje ću u očima sačuvati. I one daljine.
Zbroj svih tuga. Skoro beskonačan broj.
A sjene će se na scenu nanovo sunovratiti.
I što se nije dogodilo, dogodit će se.
Tko još nije bio Isus, bit će! I Juda će se
u svima opetovati. Samo mrtvi nikad
neće zapjevati. Niti će žive rane zacijeliti.
UDALJAVANJE
Nastanila se ispod trepavica
pa grize suze
U predzorje mi iz očiju ispija
slatki mrak
Naslonjen na san bdijem
uz njenu blizinu
sjenovitu
bez tereta strmoglavih godina
i mirisa poraza
dok rukom mi svojom mekom
ramena zemlji blago prigiba
Naša ljubav udaljava se
svakim slomljenim danom
Kao brod na burnoj noćnoj pučini
odmiče
i skrušeno nas napušta
Doskora će samo slutnja nijema
na nebosklonu ostati
Oko je sliku sledilo, srcu sve je malo
A vrijeme žuri da bi se nastavilo
vječno vraćanje istog
Da bi se ponovila zaboljavljena bol
VRIJEME JE DA VRIJEME STANE
Moj otac je otišao, nismo se ni oprostili.
Majka je bolesna, ne mogu joj pomoći.
Nitko nikome nikad nije mogao. Krv je vrela,
dlanovi hladni, nedjela su počinjena.
Nije bilo milosti, nema oprosta. Isus je visio,
Barabu su pustili. Svi heroji su mrtvi, iluzije
pokopane. Sunce se spušta, vjetar diže,
prašina je u očima. Tko još diše, neće dugo.
Molim se samo moru, klanjam samo zvijezdama
na nebu. Ljubav je jedini smisao, pa i onda kad
nije tu. Još jedan veliki val i ničeg više neće biti.
Kako je i zapisano: vrijeme jednom mora stati.
Vrijeme je da vrijeme stane.