Ciklus pjesama „Stvari onkraj stvari“ iz još neobjavljene poetske zbirke .
Pjesme
Pjesme su jedina stvar koja nije stvar
jedina, koju ćemo možda smjeti pronijeti
mimo ruba stvari, u onkraj
kao osobnu prtljagu, sitni inventar.
Pjesme su otrgnuti komadići stvrdnutoga sna
smrvljeni prah nekoć živog tkiva
postojanje od kojeg ostaje jedino trag.
U tijesku slova iz riječi se toči vrijeme
i što dulje odstoje, to su bolje.
Pjesme nas bole dok su u nama
pritišće nas njihov zgrušani, zgusnuti sjaj
sve dok se ne razrijede u slasti stiha
i bol pred vratima riječi ostane.
A kad uđu u čitačev san
ljekovite su i blage
i posve bez boli, i ponovo sjaje.
Samoća u doba korone
Samotna kao pučina na kiši
ničeg drugog nema osim vodâ
vode ranjavaju vodu
kljuju je teškim bodljama
poljupcima smrti
pod bičem nebesa more kriči
izobličeno je lice počela
raspukle se dubine…
i čini se, na trenutak
kiša ni prestati neće –
dok se vrhovima gora ne prelije…
i čine se, na trenutak
nepovratno je daleka od nas
smirena bezbrižnost daljina…
Veliki tjedan, 2020.
Pjesma o smrti
Nikako ne želim pisati o smrti
iako znam, bez nje je teže dosegnuti
bar koji dobar stih
jer ovaj ugljeni talog nutrine
od sažgane, nekoć žive tvari
najbolji je filtar za svaku iole krupnu riječ
pa samo istinski malene
kroz njegove pore uspijevaju proći.
A duša je u smrti živa najviše što može biti
i pjesma o smrti pjeva o životu
katkad, doduše, neutješno -
svejedno, nipošto ne želim pisati o smrti
pa makar mi i život izmakao
pa makar čeznem za jakom riječi
poput moćnika stiha smrti Kjell Espmarka
(nesuđenog dobitnika Nobela, iako mu nitko nije bio bliže…)
čija smrt pleše i pjeva - prebiva posvuda:
smrt u vodi, u zraku, u zemlji, u snu, u ljudskom oku
u njegovu tijelu, u spolovilu, u srcu…
smrt na tisuće načina i recepata pripravljena
- i kod rođenja već tu je u bezdanoj dubini
telećeg oka, u samom začeću već je bila –
velik je njezin potencijal, gotovo svemoćan…
smrt što lebdi, gmiže i ruje, tone u dnu vode
ili mirno i nevidljivo sjedi za radnim stolom
kao gost u kući koji ju nikad ni napustio nije
smrt strašna i lijepa i nekako spokojna
zbog nepoznatog obećanja
i potajne nade u novo rođenje…
Nipošto nisam htjela napisati pjesmu o smrti
– a eto, i ova je jedna od njih...
Jer govor o smrti, govor je o sebi -
o vlastitoj smrti je riječ!
Veljača, 2020.
Čežnja
Svaka čežnja odgađa kraj puta
svaka čežnja odgađa smrt
za čežnju ne treba ići stazom
i ne traži označenog smjera
ona ide ravno i onda kada luta
ona jasno kaže i kad nema riječi
i u snu je stvarna, u stvarnosti sanja
ona znade prečac do najdaljeg zdanja
most je preko vode, lađa preko mora
mala skrita vrata do tajnoga dvora
do sjenice vrta staza što vijuga
u dubini zemlje dragulj koji sjaji
vjetrić sa nebesa i komadić žara
zapretana iskra zemaljskoga raja
i žrtveni prinos sa zemnog oltara
na kojemu sadašnjost izgara
ali dim je iz nje češći nego plamen!
Čežnja je oblačak od oblačka sjena
i kada se dohvati kao da je nema
ostaje samo zaborav, nepoznata zemlja…
Ožujak, 2020.
Mir u nemiru
Daj mi mir u nemiru, Gospodine
kad već mir u miru ne umijem prepoznati.
Usred mojih nemira spusti
barem jednu mirnu kap
životom prokrvljenu riječ
u blijedo tkanje nutrine
što je čudesno lako obojiš
bojama onkraja.
Znam, darovat ćeš mi
mir u nemiru, kao i uvijek kad Te zamolim
kad već mir u miru ne umijem uzeti
- stvorena sam tako nemirna!
I ušuljat će se s riječima molitve
nenadano u jedan tren
vječnost u moje vrijeme.
Razlit će se utjeha tišine
i prekriti žudnje
stajat ću pred Tobom
preobražena lica.
Ušutkana, nasićena, umirena.
Ruke sjećanja
Ruke sjećanja dlanove nemaju
a ipak nas grle njima
poljupcima jagodica i cvatom prstiju
one pamte davna milovanja
pomno ih talože u nabore trajanja
u pore vremena memorijom
svojih nevidljivih dlanova
uvijek su spremne
promiješati karte i dijeliti iznova.
Te ruke sjećanja daruju
rado i kadgod zatreba
riječi na dlanu
srce na dlanu
premda dlanova nemaju
neprestance ih drže ispruženima
jer takve su ruke sjećanja
uvijek željne nedodirljivih dodira
uvijek spremne
promiješati karte i dijeliti iznova.