DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Slavica Sarkotić
NE DAM OVO SVOJE PROLJEĆE
Ne dam ovo svoje Proljeće
Proljeće koje uvijek pišem velikim slovom
kao Sunce, kao Majka, kao Voda
Ovo Proljeće koje me zove u voćnjak, u šumu
Ovo Proljeće koje mi pokazuje svoje lice žuto od maslačaka
i ljubičasto od jorgovana
Ne dam ovo svoje Proljeće
koje se pjevom ptica otima lošim vijestima
koje plovi s paperjastim oblacima
bijelim poput malene janjadi
i crta čudesne oblike ponad moje kuće
Ne dam ovo svoje Proljeće
Ono me podiže ujutro kad teško otvaram oči
i poželim da je ovo vrijeme lišeno zagrljaja samo san
Ono mi daje snage da ustanem i obučem šarenu bluzu kakve inače ne nosim
Ono me tjera da stanem pred zrcalo i mahnem svom zabrinutom licu
i da na njega obučem osmijeh
Ono pokreće moje ruke i noge i noge i onda kad se njima ništa ne da
i kad mi glava govori da je sve besmisleno
Ne dam ovo svoje Proljeće
ne samo zato jer imam dosta godina
i ne znam koliko mi je još Proljeća ostalo
ne samo zato jer je Proljeće moje najmilije doba
ne sam zato jer živim u zemlji koja ima najljepša Proljeća
Bio bi grijeh ne odazvati se Proljeću
usprkos koroni, usprkos strahu od potresa
Zato odlazim u dvorište, u moj kutak raja gdje imam sve
nedostaju mi jedino zagrljaji onih koji su mi sada daleko
ali ja ću ih čekati
Naprosto, ne dam nikome da mi otme ovo moje Proljeće
Ne dam!
NOĆ LEDENIH ZVIJEZDA NAD ULICOM BEZ IMENA
U noći
kad samo ledene zvijezde sjaje
a san se očima otima
kao plaha ptica iz ruku djeteta
kad je mekoća ostala samo u naborima
snježnih nanosa
posloženih uredno poput svježe opranih plahti
Gledam plamen u peći
i odbljeske kako plešu po stropu i zidovima
kao pijane dvorske lude
U svemiru daleko miruju crne rupe
s davno ugaslim vatrenim zjenicama
skrivajući zvijezde i život neki nepoznati
s druge strane
U noći
kad drveće oblači svilene čarape od inja
koje iskre na mjesečini tisućama kristala
negdje u daljini titra blijedo žuto svjetlo
i vjetar nosi pahulje kao balerine
da umru na toplini ulične svjetiljke
ispod ledenih zvijezda i neba od kobalta
Moj svijet spava
okovan ledenim zvijezdama
Spavaj i ti, govorim sebi
i tonem u bjelinu i budem lagana poput pahulja
i topim se poput pahulja
u mirnoj snijegom prekrivenoj ulici bez imena
I spavam
i sanjam neke tople predjele i neke blagonaklone zvijezde
I ne vidim kad ujutro
dok nad zasniježenim krajolikom pomalja se sunce
ispred mog prozora prođe bosonog anđeo
u ružičastoj haljinici
PONEKAD ZABORAVLJAM
Ponekad zaboravljam važne datume
imena i telefonske brojeve
svašta ponekad zaboravljam
Ponekad zaboravljam
kako se zove ono kad se snijeg uobliči u loptu
Ponekad zaboravljam koji je dan u tjednu
Sram me je reći
ali ponekad zaboravljam i koje je godišnje doba
Ponekad zaboravljam
da su me neki ljudi uvrijedili
pa im se u prolazu osmjehnem
najsrdačnijim osmijehom koji posjedujem
Ponekad zaboravljam
na svoje godine
pa se zaigram s mačićima u dvorištu
i budem djetinjasta i sretna
I nešto mi govori
Bolje da je tako
RADNICI U SEZONI CVIJEĆA I IZBORA
Svakoga dana u pola četiri
na polaznoj stanici u Sisku
u autobus uđe nekoliko radnika
u kombinezonima plavim
sivim
pohabanim
masnim od motornog ulja
i prašnih od zemlje
Oni uređuju grad pred izbore
kose travu po parkovima i sade cvijeće
U autobusu čavrljaju
i kažu kako im dobro dođe taj sezonski posao
Putuju do Sela
tako se zove mjesto
Jedan od nih je sijed i malo hramlje
drugi je krupan, proćelav
treći nosi vrećicu s kruhom
Žale se na komarce
Trebalo bi to pošpricati, kažu
da gamad pokrepa
Izlaze na prednja vrata
onaj s vrećicom gura onoga koji hramlje
Šofer negoduje
nabire nosnice
Za njima ostaje
miris znoja, duhana, lošeg piva
i nade
SKUPLJAČI OSMIJEHA
Mi čije su palače od pijeska
a princeze odavno osijedjele
vječito u potrazi za bajkom
svakodnevno smišljamo
novi savršeni bijeg od stvarnosti
Mi bismo se sakrili u graju gusaka
među vrbe, u šaš
loveći srebro s krila jarebica
Mi bi se sklonili u zelenilo
šumi pod bokove
Mi bismo htjeli otkriti tajnu žira
i put koji vodi do snage skrivene
u korijenju hrastova
Mi koji smo navikli na rastanke
i snovima se borimo protiv zmajeva
od kukuruzne svile
tkamo oprave za ples
Ne damo se svakodnevici
s kišom se topimo
i urastamo u zemlju
nikada ne prestajući skupljati osmijehe
i izgaramo u toj želji
poput krijesnica