DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Toma Podrug
_1_180_276_s_c1.png "Toma Podrug")
STVARALAČKI DAH ŽIVOTA
Zaista je u pravu Franz Kafka kada piše: „Tko ne može u potpunosti udisati stvaralački dah života, taj mora u svemu bolovati!“, jer je to i u meni prevladavajuće gubitkom ukupne snage, volje za životom, bez radosti, pa se ćutim napušten, malaksao, te buduće moje sve vidim kao nešto turobno što će živjeti u još oskudnijem stvaralačkom dobu, kao neka nelagoda zbog nedostatka životnosti duha. Sve više obezduhovljen, lišen sam živahnosti i smještan u sve veći neslobodniji položaj u kojemu kolaju i nemoćni trenutci moje prošlosti, kao prilog sadašnjoj nemoći koja je uvelike počela svoj budući pohod. Hoću li opet i iznova smoći snage i biti nje svjestan, kao nečega ispremiješanoga mnoštva doživljenog, u meni dogođenog, vrlo bliskog i jačeg s kojim bih mogao popuniti sve rupe u svome mišljenju i okrijepiti misli vlastitom spoznajom, smjestiti ih u svjetliju stranu i što mogućnije je izvesti iz sjene? Ali kako sve to postići kad me napušta snaga i prepušta me bolesti i sve slabijem zdravlju koje me više ne može izvesti u prostor koji bih „u potpunosti udisao stvaralački dah života“ i tako gajiti čvršće vjerovanje u sebe kao u istinu, uvijek kao istinu, tako blizu života, koji se nikako ne pojavljuje u svome obilju istine.
Je li ovo što mi se događa sa zdravljem neka moja sudbina koja ima svoj tijek, trajanje i svršetak u smrti u kojoj mi je jedino moguće osigurati svoje postojanje? Ta bolest koja me opčinjava, kao da mi pruža pravi susret sa samim sobom, pa mi je ostatak ovoga moga zdravoga života ostvarivati u promatranjima moje sadašnjosti i pokušati je oblikovati, zapisujući je do granica razumljivosti. A ono što mi izaziva čuđenje, pokušavam slijediti, ne bih li sebe izvukao iz ovoga padanja iz kojega mi je, ako želim spasiti svoju sadašnjost, uspeti se na neki vidik i s njega podići sebe gore u razumljivost. Pokušavam istraživati i preispitivati moju zdravu prošlost ne bih li moju bolesnu sadašnjost ispunio nečim vrijednim koje sam učinio kad bijah zdrav. Je li ovo moje razmišljanje o mojoj prošlosti neka vrsta traženja mojih korijena kako se ne bih posve iščupao iz sebe i kako bih pronašao ravnotežu da se posve ne izložim na milost i nemilost mojoj bolesti? Pokušavam promatranjem vidjeti koliko sam odgovoran samome sebi za samoga sebe i jesam li sposoban prezirati sebe kad nešto radim za vlastitu korist na račun tuđe štete i hoću li odustati od samoga sebe kad oćutim da nema ništa zanimljivijega nego što sam ja. Nastojim se vidjeti izvana, iz pogleda drugih, da ne bih bio toliko sebičan vidjeti samo sebe u nekom ushićenju veličanja onoga čega nemam u stvarnosti, već u sažaljenju onih koji meni bolesniku žele pomoći.
NAŠ I MOJ POZIV
Netko napisa: „Svatko je nositelj svoga poziva!“ Je li itko do kraja otkrio svoj poziv, kad je van spoznatog njegov čudan korak u nepoznatom? Je li me poziv čini vlastitim kad i ono što mislim nije ono na koje mislim, iako je „ja koji sam jedan“ (Sokrat), ipak ćutim samo svoj obris koji nikada nije isti, a istodobno osjećam da se nikada ne mijenja, unatoč toga što se ja iznova i neprestano određujem spram svemu? I sada, je li moj poziv čiji sam nositelj ima neko određeno značenje? Mislim da on živi u neodređenosti pa ja ne mogu pridodavati neku apsolutnu imenicu i reći: „Ja sam ja!“, jer nikada se nisam uspio vidjeti izvana niti doživjeti onoga sebe kakvim me drugi vide. Iako su naši pozivi raznoliki, oni žive unutar nas u mnoštvu naših ja i nose pregršt naših poziva koji nikada nisu uspjeli do kraja izraziti naš konačni poziv, jer ne znamo biti ono što jesmo. Povremeno se vraćam onome što jesam, ili onome što sam ili što sanjam da jesam. A za sebe ponekad mislim da mi je poziv bio pisati ovo što pišem, a istodobno sam uvjerenja da „ne znam pisati jer ne znam biti“ (F. Pessoa). Draž našega poziva je u tome što mislimo da smo njegovi nositelji i da je on naša sadašnjost, da smo s njime neobični i da smo nesposobni biti netko drugi.
IDI MEĐU LJUDE
Bolest me je udaljila od ljudi, osamila i učinila me čeznutljivim za druženjem. I napokon odlučih otići među ljude, poznate i nepoznate, rukovati se sa znancima i prijateljima, razgovarati sa sličnima, a nepoznatim upućivati poglede s kojima bih ih htio sebi približiti. Povratkom kući sjetih se majke koja me je kad sam bio previše zauzet sa sobom i osamljen nagovarala: „Idi među ljude!“ Tek sam danas spoznao vrijednost tog nagovora, jer družeći se s ljudima, njihovim mislima, zaključcima i mišljenjima upoznah bolje sebe i svoje granice. Oćutjeh da sam sam sebi najgore društvo i da me osamljeništvo čupa iz ljudske zajednice koja me svojom množinom svjetova može itekako obogatiti, ali i razvlastiti me moje osobnosti i posebnosti, ako joj se posve predam. I to je to, žudnje biti među ljudima i žudnje ne biti, jer očuvati samoću mi je potreba. Ne moći biti sam i voditi razgovore sa samim sobom znači biti rob drugih s kojima bi mi bilo nemoguće biti sa samim sobom. Ako želim podnositi samoga sebe trebam najprije vjerovati u sebe i upravo mi je izlazak među ljude podastro uvjerenje da moram vjerovati u svoje istinske trenutke življenja, pa bili mi oni trenutačno najbliži, a istodobno i najdalji, čak i nepodnošljivi, jer oni me potiču obasjati se iznutra i ne tražiti spas u drugih, odlaženjem među njih, već strpljenjem graditi svoj temelj da bih sadio u pijesak svoje male uspomene, u meni, darovanim danima.
Poslije izbivanja (izim bolnice i bolesnika) gotovo deset godina od ulice, trga, javnih i klupskih prostorija u kojima sam upoznavao, poznavao i prijateljevao s brojnim muškim i ženskim osobama, odjednom mi se rodila želja vidjeti sve te ljude, zapaziti na njima fizičke promjene, ali i ponašanja. Obuzela me znatiželja koju ne mogu zadovoljiti. I upravo me ona učinila čeznutljivim, željnog dobiti neku cjelovitiju sliku svih tih meni poznatih koji su ostali u mome pamćenju, kao nešto što se nije razvijalo, već zakržljalo, stojeći u mome prošlome kao u zraku zaustavljeni korak. Hoće li vremenom svi ti poznati mi pasti u zaborav, čak u uvjerenje, da ono što se ne vidi, da ne postoji? Jesu li svi ti ljudi među kojima sam se kretao bili posuđeni mojim potrebama za bližnjima? A sada, u ovoj mojoj zabitosti u kojoj njegujem moju beznačajnost, preinačujem svoj odnos spram drugih, prilagođujući se svome stanju, ne tražiti ono što ne mogu postići. Ti drugi, koji mi nedostaju, nadoknađujem sjećanjem na njih, čitanjem njihovih tekstova i gledanjem TV-a, na čijim ekranima ponekad ugledam mi poznate izmijenjene i naglo ostarjele, jer se nisam navikavao na njihovo starenje. I upravo u tom prepoznavanju njih ostarjelih suočavam se sa svojim starenjem. Moja mi jadna misao ne donosi spas, jer ne može spoznati što me to stari i što mi održava sjećanje na upoznate koje ne mogu mislima primaknuti sebi sadašnjemu, jer svoju i njihovu mladost ne mogu dotaknuti, jer mi je vrijeme nju otelo. Stoga katkada dižem slušalicu telefona ne bih li čuo njihov glas, poziv, neku utjehu, neki savjet ili poruku od tolikih nekada upoznatih kako bih izašao iz ove osamljenosti koja me poput termita mrvi. Iz slušalice čujem samo znak tu-tu-tu-tu koji me ne čini manje osamljenim, pa ga slušam kao san koji se ne usuđujem sanjati, jer mu je sva djelatnost umiranje „i uvijek ono sunce koje odlazi“ (S. Quasimodo).
MOJE NAVIKE
Govorim sam sebi: „Prestani s navikama!“ Ali odmah odgovaram kao da se branim: „Imam osjećaj, kad bih prestao, da bih izgubio sebe“. I odjednom mi se probudila misao da u našem, pa tako i u mome životu i duhu sve treba biti problem koji će mi otkrivati moje nedostatke, pa mi navika skriva u velikoj mjeri novine i novosti s kojim bih izbjegavao dosadu. Jesu li moje navike istinskiji dio mene i nalazim li u njima poziv koji me upućuje kako ne bih morao živjeti, dok ga u navikama živim? Nalazim li u njima prostor u kojemu me tišina navike čini onakvim kakav jesam, gluhim, iako sam svjestan da u tuposti ne bih smio živjeti cijeli moj život? Je li me moje navike kažnjavaju tako što mi oduzimaju otkrivati nove stvari, drugačije i bogatije sadržaje? Je li mi one ometaju doći do sebe, pa sam više u njima stranac sebi i tamo sam gdje je i moja navika? Znam da je treba pobijediti kako bih bolje mislio o onome na koje mislim, jer mi je navika sjena koja mi zastire istinsku stvarnost, sa svojom sjenovitom stvarnošću, koja mi ne da postati novijim i ne toliko dosadnim s mojim navikama. Izvan moje navike sve živi čudesno, veličanstveno, slobodno i neovisno, a ja u njoj zarobljenik njezinih okova, jer sve drugo što nije ona je lijepo, jer je drugačije, pa mi izgleda da se nikada nisam vidio izvan nje koja više ničemu izim praznini ne služi, jer beskonačnim ponavljanjem ugrožavam svoje duševno zdravlje i svijest o svijetu. A uz to je „Navika Božica Dosade“ (S. Beckett).
OVAKVI?
Usuđujem se prikazati onakvim kakav jesam: ćutim se da se sve više uvlači u mene podla misao koja me uvjerava da ono što sam dosad doživio i proživio da je to konačni moj život kojeg mi je prešutjeti, i da mi ne predstoje daljnji doživljaji i proživljaji, kao tajne daljina koje će mi obogaćivati životno i duhovno iskustvo, kao imanje kojemu će biti pridodano još nešto što će mi proširivati spoznaju i hraniti misao prihvaćenom novinom. Kao da je želja takvih uvjeravanja mene zaustaviti u samo mojemu prošlom kako bi mi sadašnjost bila opstojanje u nepomaku, tek toliko da održavam tjelesni optimizam u jednoličnosti sličnoga koje vremenom postaje isto, i da promatram kako me sve mimoilazi.
Je li moj život oduzeo mojoj prirodi sve snage i odveo ih u nepovrat kako bih stigao u neko novo nepovratno stanje svijesti, koja ne će ovu moju sadašnju zbilju odveć zapaziti? Jedino mi preostaje još kao razumnome biću prilagoditi se onome što me je snašlo i u čemu sam zatečen, jer mi ponestaje snage kako bih sve ovo što je oko mene i u meni prilagodio sebi. Potrebno mi je razvijati i širiti ritam mojih misli koje dolaze i do ovakvih zaključaka, kako bi postale gibljivije i bliže potrebi sadašnjeg izražavanja mojega stanja koje premrežuju druge pojave, kao što su ravnodušnost i tjeskoba, koje me otkidaju od one stvarnosti koja bi me vezivala sa životom. Je li sve što me je uzdizalo pada nadolje, kao da mi „sreća i kratkotrajnost spadaju zajedno“? Ćutim da gubim i misao koja bi mi osigurala potrebito povjerenje u samoga sebe, kao da mi i svako novo zapažanje upija ona davna i prijašnja, i kao da mi svemu shvaćenome nešto nedostaje, da mi bježi cjelina s kojom bih oćutio središte svoga života.
Osjećaji moji nemaju trajnosti, a nemoćan sam sebe obnavljati kako bi bili trajniji. Stojim pred događajima s mojom tjelesnom slabosti, pa su mi oni nepotpuni, ćutim različitosti i odvojenost od njih. To mi je bolno jasno jer mi ponestaje nade i više ne pripadam budućnosti, već padam u ono što jesam. Hoću li barem ovim mojim zapisima i drugim tekstovima dati neki oblik mojoj sudbini, dok sam pod stalnim dojmom da mi ponestaje vremena pisanjem izraziti ono što jesam, te se katkada ćutim više sretnim zbog onoga što sam izgubio, nego zbog onoga što sam stekao. Odlazim s osjećajem da iza mene ostaje moja nemoć, neostvarenost, nedostatci i beznačajnosti kao zbroj svih mojim neuspjeha. Životna mi se volja sve više istanjuje, pa oklijevam pred svršetkom jer sam daleko od one nadmoćnosti koja bi mi sada toliko trebala.
SJEĆANJA
Savjetuju mi da kad ne mogu više u potpunosti udisati stvaralački dah života neka se okrenem sjećanjima i u njima tražim besmrtno vrijeme iz kojega ću crpsti dahove prijeđenoga života. Njima kao da nije jasno da starenjem i sjećanja stare, umiranjem i ona umiru, i kao da smo i njih unajmili i njihovim nestajanjem isplaćujemo posljednje dugove. Sjećanja su poput sjena, nevjerna su nam, varaju nas, pa se često pitamo jesmo li uopće proživjeli ono čega se sjećamo. Naša im mašta u svakom trenu mijenja istinitost i ponovno o njima smišlja laži, te ona postoje samo za naš pojedinačni život, iako nas „usmena znanost“ uvjerava da nas sjećanja vode u slobodu, a zaborav u progonstvo, odnosno u ropstvo. Sjećanjima se često gubimo u iluzijama da smo u prošlosti rasli i kao da se još s njome hranimo, s uvjerenjem, da sve što god nam se zbiva u sadašnjosti da je počelo u prošlosti i da će nam pritiskati i budućnost.
Želimo li sjećanjima nadživjeti zaborav i konačno vrijeme i s njima prijeći u vječnost? Ili smisao sjećanja leži izvan sjećanja, pa nas ona vode u svijet koji ne razumijemo, te nam se čini da sve što smo do sada doživjeli da je veće od ove stvarnosti koju sada živimo, pa svako jučer želimo pretvoriti u sada kako bismo sjećanja učvrstili i njihovu prevrtljivost učinili nepokretnim. Sjećanjima se hoćemo uvjeriti kako su stvari koje smo vidjeli i dodirivali osjećali našu blizinu, a mi njihovu prisnost. Stoga nam je živjeti sjećanja, jer se s njima uvjeravamo da nismo smrtnici koji bi mogli biti smrtni, kao da s njima baštinimo našu prošlost kako nas bez njih rasulo ne bi posve odvuklo sa sobom, jer nam sjećanja koja nas vezuju uz vrlo jake osjećaje stvaraju uspomene koje nam čvrsto prianjaju uz slojeve našega bića i kao da to nikada ne će umrijeti. I kakav bismo život postigli ako bismo se odrekli svih sjećanja, bismo li se pretvorili u pijesak, ili u uvjerenje: „Ne znam više živim li ili se sjećam?“ (A. Camus).
BEZ SVJEDOKA
Otkad su umrli moji vršnjaci i oni nešto stariji i malo mlađi kao svjedoci moga življenja u rodnome mi Solinu koji bi svjedočili i moje djetinjstvo, taj veliki dio moje stvarnosti, ćutim da sam ostao bez svjedočenja te moje prošlosti.
Kada dođem u Solin, kao duh hodam bez susreta s poznatim iz te moje prošlosti pa se pitam: „Bijah li ja uopće živ u toj mojoj prošlosti?“ Govoriti o njoj bilo bi sadržajno kad bih imao žive svjedoke koji bi mi potvrđivali taj je taj, ono je ono, pa se danas bojim da uopće bijah s bivšim ljudima i u krajoliku koji mi sada izgleda da nije nigdje, jer nemam živih svjedoka da ga svojim izgledom i glasom ispune i tako ga potvrde, pa mi preostaje maštom ga ponovno smišljati.
Ali ipak brojni doživljeni događaji stvaraju mi neku mrežu uspomena toliko bogatu da mnogo toga oživljujem, pa i one umrle, a posebno kad posjetim solinsko groblje. Čitajući imena poznatih iz moga djetinjstva, stvaraju mi se sveze s njima, te zauzimaju tako znatna mjesta da mi to produžuje, a na neki način i približava toliko udaljeno doba u moje sadašnje vrijeme. Stoga se često i vraćam prošlosti i sjećanjima, razgovor vodim s umrlim vršnjacima i ono malo što od njih dobijem maštom dopunjavam i tako sastavljam moju povijest. Osjećajima i težnjama tražim istinu o toj mojoj prošlosti, bez obmanjivanja da ću je ikada cjelovitu naći, iako bih je morao barem pokušati stvoriti, a da ona ne postane samo neki dolazak i odlazak sjene mojih svjedoka.
Bez njih se oslanjam sam na sebe, vodeći rasprave bez svršetka i nekoga zaključka. Stječem sve jasniju sadašnjost, gubeći prošlost koju želim u sebi razmrsiti, a zapravo je bez mojih svjedoka zaplićem sumnjama: „Je li uopće postojala?“
Katkada dižem slušalicu brzoglasa ne bih li čuo glas mojih svjedoka, kao neku utjehu, neki savjet ili poruku kako izaći iz ove brige koja mi poput termita mrvi moju prošlost. Čujem u slušalici neki žubor i žamor, tu jednu jedinu i dugu rečenicu bez stanke dovijeka neshvatljivu bez mojih svjedoka.
NARAŠTAJ KOJEMU PRIPADAM
Fizički nestaje, a kolike će tragove ostaviti u kulturi i uljudbi to će procijeniti tek sljedeći naraštaji, jer kako ni jedan događaj nije čitljiv u samome događaju već mu za objašnjenje treba vremenski odmak, tako će se za rezultate i uspjehe naraštaja kojemu pripadam doznati mnogo kasnije. Kako fizički nestaju nešto stariji, a i nešto mlađi od mojih vršnjaka, pojedinci koji sačinjavaju moj naraštaj očituje se utjecaj i dominacija u kulturi i uljudbi novoga naraštaja koji mijenja sliku svijeta dopunjavajući prethodne novim oblicima i sadržajima, te se već sada kako sam na izmaku svojega naraštaja, ćutim pomalo strancem u novome što se stvara i na koji se način to ostvaruje. Privid je to koji gledam, gotovo mi ne dopušta razumjeti ga, izmiče mi kad ga hoću vidjeti onakvoga kakav jest, umara me kad o njemu mislim, jer nije onakav kakvo je bilo moje koje sam volio, kao da ne voli novi naraštaj ono što je prethodni u većini volio, pa u nedoumici odsutno umirem u slici novoga naraštaja koji mijenja lice svijeta. Možda mi se sve tako i događa zbog toga jer moje mišljenje i sjećanje potječe iz drugačijega načina ukorjenjivanja u ono što se uspjelo mojemu naraštaju donekle očovječiti, te sam pod dojmom da novom naraštaju prirašćuje uz moral i ponašanje neka vrsta nestrpljenja koja sliči „divljaštvu koje nikada nije privremeno“ i koje je sklono vjerovati i oduševljavati se nasilju i ružnoći bez ideala dobra, istine, pravednosti i ljepote koji bi stvarali i etičke vrijednosti, s izrazitijim estetskim smislom življenja. Pa mi se nameće postavljeno pitanje A. Rimbauda: „Može li se postići zanos uništavanjem, pomlađivati se okrutnošću?“ Je li napor svakoga naraštaja učiniti svijet boljim i ljepšim, pa tako i mojega, zapravo neprestani poraz, neprestano razočarenje u suočenju s ostvarenjem koji se ideali sve više udaljuju? Je li i moj naraštaj činio ono što je mogao bez sigurnosti da je potpuno uspio? Jesmo li imali snage izabrati ono što smo najviše voljeli i pri tome ostali dosljedni? Jesmo li postavljali bitna pitanja i na koji smo ih način rješavali?
OSTAO SAM BEZ ULOGE
U naraštaju kojemu sam pripadao odigravao sam, iako gotovo beznačajnu, ipak nekakvu ulogu u drami koju nam je zadavalo naše vrijeme, u kojemu smo osjećali da zauzimamo neka mjesta, pa nas je to natjeravalo da nastojimo rasvjetljavati istinu našega vremena koju smo svatko od nas pojedinačno naslućivali, netko jače, netko slabije, a netko je posve prespavao. Zauzimali smo svatko svoje mjesto u prostoru i vremenu koje nam je bilo dano, zaronjeni u dubinu vječnosti koju smo željeli približiti našoj sadašnjosti, netko uspješnije, a netko manje uspješno, pa tako je i uspješnost moje uloge ovisila koliko sam duboko ušao u svijet događanja i u svoju doživljenost toga svijeta. Moj naraštaj je izražavao svoju pripadnost suvremenosti, samo je pitanje koliko smo pojedinačno našim djelima bili suvremeni? Prošlost je s vremenom rasla do nas, samo jesmo li mi dostigli ono što raste i što je trebalo izraziti u našoj suvremenosti da bi bilo suvremeno? To je pitanje postavljeno i mojoj ulozi je li barem približno odgovorila onome zadatku koje mi je zadao tekst drame vremena u kojemu sam živio i nešto pisao i s tim pisanjem htio i sebe vidjeti u događanju te napetosti koja se zove život? Uloga koja mi je bila data svagda me nadilazila, jer sam ćutio da je „poezija ili književnost leptir što mi slijeće na glavu i čini me utoliko smješnijim što je njegova ljepota veća“ (F. Pessoa), pa mi se i sada čini kad sam ostao bez uloge u svome vremenu, jer je moj naraštaj gotovo izumro, a novi se rodio, da sam zaista ostao smiješni pokušavatelj koji je želio nešto stvoriti, nešto što će me zadovoljiti, iako su mi misli i osjećaji dok sam pisao sve to diktirali, sa željom, da to moje napisano združim s mojim naraštajem, oslobodim ga izolacije i smjestim u neko toplo središte.
OSMRTNICE
Do mene mi osmrtnice mojih vršnjaka, a i mlađih sve brže stižu ne dopuštajući mi zaboraviti da sam smrtan, i da u smrti stanujem, i da sam smješten u njoj koja me sve više pritišće. Osmrtnice me nagovaraju da sjednem u zavjetrinu i da razgovaram sa smrću jer ona „ima pogled za svakoga“, pa ću tim razgovorom lakše podnijeti njezinu besmrtnost koja će me uputiti u toliko drugoga meni pripadajućeg, a do toga razgovora neshvaćenog. Nagovaraju me da pomognem i onima koji mi priušćuju stradanja kako bih se što više približio sebi, bolje razumio svijet i ljude. „Ne zastiri pogled slikom trenutka“, upozoravaju me „kad čitaš priljepljene osmrtnice na zidovima i pričvršćene na stupove debla stabala i tebi nepoznatih pokojnika, jer ove su obavijesti o općoj slici svijeta koji za života umire“. Gledajući osmrtnice zapravo se zagledavam u sebe, u svoj slučaj, prokazujući svoju sebičnost, jer mi se čini u tom trenutku samo ja postojim i da sam jedini još ostao živ, jer ispisana imena i meni poznatih o kojima mislim, zapravo nisu oni na koje mislim, jer nisam svladao znanje o njima dok bijahu živi, iako sam vjerovao da sam ih dobro upoznao. Ne priznajući ni sama sebe, a ni jedni druge, nekako smo se sporazumijevali, iako se nismo posve poznavali. Osmrtnice su poput sna, pa dok ih čitam sanjam svoj život koji se svakoga trena može na osmrtnici zamijeniti mojim imenom, datumom i satom, te mjestom pokopa, kao da u stvarnom životu od rođenja do smrti nisam imao u njemu udjela, već sam samo ja u njemu bio udio ne živeći ga, on je mene živio, da bi me na svršetku života imenovao slovima na osmrtnici. Čitati osmrtnice to je „buđenje iz metafizike u kruto promatranje čimbenika, biva pravi požar rasplamsale trezvenosti“ (R. Musil).
Zagreb, 20. 4. 2020.