DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Tomislav Maretić
SAN
Spuštamo se iz visoke zgrade.
Bili smo na tavanu
među preplašenim golubovima,
u mračnom prostoru punom
prašine i plijesni.
Onda si odjednom otrčala
niz stubište svom brzinom.
Ja naravno za tobom.
Nešto nas je pratilo.
Nešto zlo, činilo mi se
po načinu kako trčiš poput srne.
Što se to bilo uvuklo među nas,
nije bilo vremena za razmišljanje.
Konačno na ulicu!
U kafiću tek progovaraš,
ali pratilo nas je i još je tu.
Vidjela sam to u zlokobnoj ozbiljnosti
iz tvojih očiju.
Ne boj se, ne može mi,
ne može nam baš ništa.
Jednostavno ne dopuštam.
Opet sam to kraj tebe samo ja.
Imaj povjerenja. Nestalo je.
Naručujem kavu s mlijekom,
oprosti, što ti želiš?
I molim te, sve je u redu
smiri se!
POVIJESNA BUHA
Proljeće otrovano.
U zraku prašina daleke pustinje,
oko nas vreba sitnouljez.
Iz dubine podriguje se Had.
Ljudi se već glođu radi
gubitka bezbrižnosti
i voljene neodgovornosti,
sveg tog – što je ljudsko!
Sad se traži strpljivost,
na neravnom putu spasenja
i mnogi je slijede.
No izazvan je i bijes!
Opet ta štakorska krzna...
premda je ova buha
davno izvan mode
i nije odgovorna
za vladajuću kugu.
POSREDNIK
Razgovor ugodni. Sad već odlazimo iz restorana. Za naš stol sijeda novo društvo.
Okrenuvši se… ali, gledam, naš razgovor je ostao za onim stolom! Novo društvo,
premda ga ne čujem jasno, prebire po njemu, komentira, neukusno se ceri!
Pomislim – da se vratim za stol i pozovem ih na red!? Ti me nasmijana povlačiš za rukav.
Poslije pet šest koraka za nama dotrči naš razgovor i uhvati me pod drugu ruku.
Pred nama vijuga cesta osvijetljena svjetiljkama prema tami. Razgovor je zašutio.
To ne smeta ni tebe ni mene. Štoviše!
On, stari taktičar, sad udiše duboko morski zrak, nakon što se diskretno nakašljao.
NAD MOREM
Mjesto nad morem budi svjetove:
nije dosta reći pogled jer je i miris i šum vala,
kliktaj galeba i još ponešto
što se ne može nabrojati niti opisati.
U tom zôru, u zòru ili jutro rano
zaustaviti se na mjestu iznad mora
na tren, gdje se pojmovi razlažu
na jasne i oštre slike.
More teži vječno novom početku
bućkajući žal i praskajući stijenama
davnih polazišta.
U svakom trenu novost
koja može krenuti u svakom pravcu
poput oblaka na nebu
što kreće za ljubav svakog hira vjetra
i morskog vala što krene, pojuri, razmaše se,
posustane i nestane kao dol
i ravnica,
da bi napravio mjesto novoj težnji, volji, želji,
snazi, naporu,
sve drskim samorađajućim silama.
Kraja im nema u tom pogledu,
u vedrini počivališta nad morem
kada i mrtvi šute od radosti,
ne od nemoći,
i svi smo jedno živo dišuće
biće.
Koje sve više razumije sebe i ponavlja
se u beskraj, sa svakim valom
tako zornim s groblja nad morem,
povećava svakim udahom i izdahom
prožimajuću svijest
što obitava kako u beskraju neba
tako i u svakom listu,
cvijetu,
vlati.
OD SVANUĆA DO SUTONA
Boje u prirodi bude se svanućem,
darivaju se svima, prelaze jedne u druge
iz jedne u drugu rijeku
svakom i za svakog
tko poželi
one
poteku...
u odsjaju neba brzica kulja.
Na zastavama ako zalepršaju
broj njihovih ljubitelja se suzi.
Netko izvikuje imena raznolikih masti i ulja –
pa se tada jezik crveni, bijeli, plavi, žuti,
zeleni, šareni… u muljnim
vodenim, drvenim,voštanim,
tonovima uljnim.
Netko ih ljubi, netko je taknut do ganuća
zbog zabranjenih kolura koje su
poslije mnogih stoljeća, dana i ura
napokon procvale!
Netko pak biva prestrašen
radi zabrane il' nagle slobode,
željene ili naprotiv.
Potom, radi zveke i jeke
mnogih glasova.
Prirodni izvor svjetla
i topline ovog roja bića
gasi se u sumraku,
u smrti boja.
Svjetiljka vraća nadu.
Vraćamo se kući,
otključavamo vrata.
Odlazimo na pranje
od tolikog sloja
boja, pod tuš
u kadu!
PREDAH
Pjesma stoji.
Ne može poteći.
Pusti je.
Nek se odmori od upornih težnjâ!
Dojadio si, a i ona tebe pušta
da se odmoriš.
Malo dalje
neki je drugi obzor.
Recimo livada bez tendencija,
bez posezanja.
Eno je!
Naprosto raste trava,
poneki maslaćak.
Ne traži tamo pjesmu.
Prošeći bosim nogama,
legni u travu
s pogledom
prema gore!
Ako ništa ne vidiš,
ako ti ni tada ništa
ne padne napamet,
onda je znači,
sve u redu.
SITNOPJESNI
(haiku)
proljetni snijeg –
vrana štiti gnijezdo
svojim krilima
***
doba korone –
cijeli grad ostavljen
za psa skitnicu
***
noć u zaljevu –
s jahte se čuju zvuci
pranja posuđa
***
trajekt pristaje –
pred gomilom što čeka
pas maše repom
***
stan na prodaju –
na jesenskome vjetru
prazna paučina
***
iznova palim
svijeću na njenom grobu –
jesenski vjetar
***
ujutro snijeg!
djeca u pidžamama
pokraj prozora
***
zimska zora –
kako se dâni crtež
poprima boje