DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Tuga Tarle
O, ZAŠTO ŠUTIŠ
Čemu je potrebna bila tvoja nevina žrtva
I čemu tvoje strašne patnja i smrt na križu
Kad ti je crkva danas u ruševinama, mrtva
Dok joj po kostima svetih zmije i gušteri gmižu?
Čemu sve suze i boli vjernih ti sljedbenika
I čemu bezbrojne smrti nedužnih mališana,
Gaženje svetinja, rug i progoni pravednika
U dugom povijesnom hodu sve do sudnjega dana?
Što se to zbiva sada, i zašto te raspinju opet
Oni što blagovaše Posljednju večeru s tobom,
Oni što gledaše tvoju smrt dok bješe propet,
Slaveći uskrsnuće tvoje pred praznim Grobom?
O, zašto šutiš Kriste dok zloduh svijetom hara?
Zar si izložio kušnji odanost učenika?
On ih zasljepljuje zlatom, mami i nagovara
Kako bi postali sluge oholih bezbožnika?
Podigni krvavo lice. Nek' tvojoj crkvi bude
Ta žrtva otkupiteljska putokaz iscjeljenja.
Utješi prestrašene, iscijeli bolesne ljude
i blagoslovi crkvu milošću novog rođenja!
Zagreb, 8. travnja 2020.
BEZ NASLOVA
Bijela zmija vode
Niz hridinu klizi
Treperava svjetlost
Po hrptu joj lizi
Meka svila zore
U vjetru vijori
Jaši mlado sunce
U zlatnoj odori
I šuma je listom
Raščešljala kose
Dok trava još spava
Pod čipkom od rose
Gipka traka vode
Crnom zemljom gmiže
A maglen se zastor
Sramežljivo diže
Tiho kopne sjene
Nježna rosa pline
Mlado jutro srče
Slador s djeteline.
RIJEČI
Troše se
i poput
starih
ruta
nagrđuju
nas.
Razvlači ih se,
gnječi,
istanjuje
do knuta
i drobi
kroz vjekove.
I dok se
tako klate
nabodene
na štape,
zijevaju
i zjape
i cvile
i vape
glasima
zlohudim.
I plešu,
ocvale riječi.
I drhte
K'o
krpe
na
žici
vremena
dok u nama
muklo
i
turobno
zveči
hropac
njine duše
na odru
plemena.
BEZ NASLOVA
Tiho poput tata
Šulja se k mom dvoru
Nabire mi čelo
Tka boru uz boru
Ispija mi obraz
Izbjeljuje kosu
Po čitavom tijelu
Pepeo mi prosu
Otima mi razum
I kosti prebija
A kičmu ko suhu
vrbu k zemlji svija
I ne čujem više
I ne vidim svijeta
Sažegla mi dušu
Žetvom vrelih ljeta
Niti pamtim kad me
Panđom dograbila
Niti jel' sam stvarno
Ikad mlada bila.
PUSTA KUĆA
Pusta je kuća u dubokom hladu,
u kupini, čičku, koprivi i trnu.
Goli su dvori sami u svom jadu.
Propadaju tiho u zaborav crnu.
A evo, još jučer budila nas cika
vesele djece u dvoru i bašti.
Tako mi je živa ta radosna slika
njihovih vedrih lica u mašti.
I vidim nošnje, kočije i lale,
radosne snaše, dukate, sokake,
i smijeh i pjesme, bockanja i šale,
marljive težake i pobožne bake.
Sve vrvi od života, i cvijeta i buja,
svatovi se kite, rađaju se djeca.
Al' danas je ovo gnijezdo puno guja
gdje pogrebno zvono bez prestanka breca.
Zapušteno polje žedno znojnih ruku
uzdiše na jari u besplodnom bolu,
a nekoć je bilo blagoslov za muku
s obiljem ploda na blagdanskom stolu.
Sad je pusta kuća u dubokoj sjeni
i umire tiho bez glasa i bune.
Udovi su njeni memlom izjedeni
i k'o sablast zjapi dok sahne i trune.
Namjerniče nemoj prolazit ovuda
il' odvrni pogled da ne vidiš jada
jer kuća je samo simbol onog "čuda"
u kojemu nijemo jedan svijet propada.
DAMNATIO MEMORIAE
IME
SLIKA
PISMO
TRAG
SVE
ŠTO
ČINI
ŽIVI
ZNAK
NEK
SE
NAVIJEK
ZBRIŠE!
PROŠLOST
SPOMEN
NEKA
MRAK
PREKRIJE
A
NJEGOV
LIK
NEK
U
HAD
NOSI
VRAG
OVAJ
NITKOV
NIKOM
NIŠTA
NEĆE
ZNAČIT
VIŠE
ARMAGEDON
ARMA
Más
Maás
Maás
Masas
AGA
GEA
GAS
GrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrČ
Kak – Ovo
Vrijeme
novo
G
BOGA
ga
ga
ga
kumira
E
JE
DON
JE DE NAS
Jebe
Be
Be
Be
Be
Be
E