Jedan od posljednjih razgovora s profesorom
Prof. dr. Milivoj Solar hrvatski je književni i kulturni teoretičar i komparatist. Rođen je u Koprivnici 8. travnja 1936. godine. Studij filozofije i jugoslavistike završio je 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1964. doktorirao disertacijom o književnom opusu F. Galovića. Bio je redoviti profesor na Katedri za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti na Odsjeku za komparativnu književnost. Od 2007. nosi počasnu titulu profesora emeritusa, a od 2008. akademika. Gostujuća predavanja iz područja komparativne književnosti, hrvatske književnosti i književne teorije održavao je na mnogim inozemnim sveučilištima. U razdoblju od 1987. do 1990. bio je i republički ministar prosvjete i kulture.
Solarov znanstveni rad i interes usmjeren je na temeljna pitanja književne teorije, posebice na probleme poetike i odnosa književne teorije prema filozofiji. Profesora Solara zanimaju i metodologija književne znanosti, književna analiza te univerzalne kulturološke kategorije, poput mita ili vica. Objavio je mnogobrojne knjige i radove u domaćim i inozemnim časopisima. Objavio je sljedeća djela: Pitanja poetike (Školska knjiga, Zagreb 1971), Ideja i priča (Liber, Zagreb 1974), drugo, prošireno izdanje (Znanje, Zagreb 1980), Književna kritika i filozofija književnosti (Školska knjiga, Zagreb 1976), Teorija književnosti (Školska knjiga, Zagreb 1976), dvadeseto izdanje 2005, Uvod u filozofiju književnosti (Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1978), Smrt Sancha Panze (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1981), Suvremena svjetska književnost (Školska knjiga, Zagreb 1982, 1990), treće prerađeno i dopunjeno izdanje 1997, Mit o avangardi i mit o dekadenciji (Nolit, Beograd 1985), Eseji o fragmentima (Prosveta, Beograd 1985), Filozofija književnosti (Liber, Zagreb 1985), Roman i mit (August Cesarec, Zagreb 1988), Teorija proze (Liber, Zagreb 1989), Laka i teška književnost (Matica hrvatska, Zagreb 1995), drugo izdanje 2005, Vježbe tumačenja (Matica hrvatska, Zagreb 1997), drugo izdanje 2005, Edipova braća i sinovi (Naprijed, Zagreb 1998), Granice znanosti o književnosti (Naklada Pavičić, Zagreb 2000), Povijest svjetske književnosti (Golden marketing, Zagreb 2003), Predavanja o lošem ukusu (Politička kultura, Zagreb 2004), Ideja i priča (Izabrana djela, 1. knjiga) (Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2004), Uvod u filozofiju književnosti (Izabrana djela, 2. knjiga) (Golden marketing –Tehnička knjiga, Zagreb 2004), Retorika postmoderne (Matica hrvatska, Zagreb 2005), Rječnik književnoga nazivlja (Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2006), Književni leksikon (Matica hrvatska, Zagreb 2007), Nakon smrti Sancha Panze (Naklada Ljevak, Zagreb 2010), Ukus, mitovi i poetika (Glasnik, Beograd 2010), Kritika relativizma ukusa (Matica hrvatska, Zagreb 2011), Književni leksikon. Drugo, prošireno izdanje (Matica hrvatska, Zagreb 2011).
Milivoj Solar bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2008. godine u Razredu za književnost, član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga filološkog društva i Hrvatskoga filozofskog društva. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 1972., Nagrade Božidar Adžija 1975., Nagrade Vladimir Nazor 1977., Nagrade HAZU za knjigu Povijest svjetske književnosti, Nagrade grada Koprivnice za životno djelo 2007., Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2010. i Državne nagrade za znanost za životno djelo 2016.
REPUBLIKA: Kako je počela komparativna književnost? Zašto komparativna, a ne svjetska književnost?
Nisam osnovao komparativnu književnost, ja sam je reformirao. Prije mene je tu bio profesor Ivo Hergešić. Kada sam došao, Odsjek se počeo raspadati. Jedna je kolegica otišla u Ameriku, dobila je stipendiju. Sveto Petrović spremao se otići. Tko mi je ostao? Nitko. Slamnig je bio i nije, on je pjesnik, nije se moglo na njega računati. Onda sam predložio svoj sustav reforme. Pitao sam, tražio po različitim sveučilištima, kontaktirao nekolicinu velikih sveučilišta, razmišljao sam o njima, kako oni to rade. Došao sam do sistema koji je krajnje jednostavan. I što sam napravio? Uveo sam da studenti biraju kolegije. Samo prvu godinu mogli su biti bez izbora. Svi su raspoređeni po katedrama. To je izazvalo velike probleme kod stare gospode u ono vrijeme. Imao sam velike muke u želji da to promijenim. Onda su se studenti za to zapalili, digli su buku pa su mi čak naškodili. Mislio sam da zbog njih neće proći reforma. Imao sam barem deset sastanaka s ovima, s onima. Na kraju me moralo podržati Fakultetsko vijeće. Propao bih na tom vijeću, ali psiholog Bujas, koji je bio jako cijenjen, podržao me. On je rekao: „Ma gospodo, pustite mladog čovjeka da radi!“. Otvorila su mi se vrata i otada sam mogao raspisivati natječaje. Boris Senker, Gajo Peleš, Miroslav Beker, to su kolege s kojima sam radio…
Sjećam se dobro tih početaka, sjećam se Svete Petrovića, predavao je, imao je dobar program. A tu je i Frangeš. On me uzeo na postdiplomski… Profesor Hergešić držao je predavanja. Sjećam se da sam bio na njegovim prvim predavanjima. Kasnije je obolio, ali nije htio reći koliko je bolestan i jednostavno nije više predavao, dok sam ja umjesto njega držao ispite. Da je rekao, da se požalio, ja bih držao njegova predavanja. Mnogo je toga pročitao, znao je tečno pripovijedati.
REPUBLIKA: Teorija proze jedna je od središnjih Vaših teorijskih preokupacija. Teorija novele, teorija romana.
Da, to su moje teme. O pjesništvu imam malo. Nešto u zadnjem pregledu. Jedna naša kolegica koja radi u Americi i koja čita sve što sam napisao, rekla mi je: „Drago mi je da ste nešto o poeziji pisali. Ipak ima nešto u tome“. Inače, najviše sam čitao romane i predavao o prozi. Nisam baš ljubio novelistiku…
REPUBLIKA: Ali predavali ste teoriju novele.
Da, teorija pripovijetke, kako smo je isprva zvali. To su me nagovorili Beograđani. Oni su imali sličan kolegij pa su me nagovarali da napišem nešto… Sancho Panza… Razvoj od Boccaccia. Sjećam se da sam i Ruse tada čitao… Ne mogu se baš sjetiti. Da, Bulgakova. Bio sam u Ukrajini. Oni smatraju da je Bulgakov Ukrajinac. Ja sam bio tamo i ispala je cijela situacija… Jedan kolega nas je predstavljao i ja sam mu donio srpski prijevod Bulgakova i rekao mu ponosno: „Evo imamo kod nas prijevod Bulgakova“. Sve je bilo jasno. Kolega je to pogledao i isti čas spremio u ladicu. Tada sam vidio Bulgakovljeva mjesta u Kijevu. Bilo je zanimljivo vidjeti kamo su se kretali Bulgakovljevi junaci. A mene su vodili i pokazivali mi sva važna mjesta. Nego, ni danas ne znam je li se dogodio taj razgovor sa Stalinom. Znam da je tražio da ga puste iz zemlje. Bila su to čudna vremena…
REPUBLIKA: Minimalna forma – vic. To je također tema koja Vas je intrigirala.
Možda sam prvi govorio o vicu kod nas, ili mi se tako čini. Jesam li polazio od Jollesa? Ipak, nisam se na to oslanjao. Dojmilo me se kada mi je jedno dijete ispričalo vic i odlučio sam da o tome trebam pisati. Nisam se kasnije bavio vicom. Poslije mi je Josip Užarević prigovarao, kritizirao me. Ali ja se više ne sjećam zbog čega. Možda je mislio da ljude podcjenjujem? Njegova kritika nije pogađala cilj, toga se sjećam. Mene je zanimala sama struktura vica. Mislim da je Užarević drukčije čitao od mene.
Flaker, Škreb, Frangeš rekli su da predajem na postdiplomskom. Jedno od predavanja bio je vic. Dopalo mi se govoriti o vicu. Predavao sam o njemu, ali kasnije mu se nisam vraćao.
REPUBLIKA: Obrađivali ste mit i popularnu kulturu. Koliko je mit/neomit aktualan u današnjoj popularnoj kulturi?
Je… o tome sam pisao. Onda je to bilo drugačije. Dosta je jasna bila razlika između visoke i niske kulture. S tim sam se susretao. Vidio sam i kolege, što oni čitaju, a što ja čitam. Dopala im se Grička vještica, a ja sam čitao Bulgakova. Kad sam pričao o Bulgakovu, govorio sam: „Slušajte, i tamo ima vraga, a ne samo u vašoj Gričkoj vještici“, ali nije prolazilo. Raspon od visokog do niskog me dosta zanimao. I pisao sam o tome.
Netko je mojoj kćeri rekao da je čitao moju knjigu Laka i teška književnost. I da je „krasna“. Da, baš tim riječima: „krasna“.
Danas nema te razlike visokog i niskog. Trivijalna književnost, kako smo je mi nekoć zvali, više ne postoji. Možda bi se moglo nešto naći, po nečemu bi se visoka i niska književnost mogle razlikovati…, ali ne tako jako kao ranije. Način obrade ne može biti isti u visokoj i niskoj književnosti. Ako imate čitatelja koji će razumjeti neke obrate, figure, primisli koji se vezuju na poseban način, splet, asocijativni splet, onda je to nešto više od trivijalnog, a bez asocijativnih je spletova trivijalno. Mislim da je to nešto što je ostalo od visoke i niske književnosti. Zanimljivo kako se to zbližavanje brzo izgubilo.
Začas je moj prijatelj Pavao Pavličić postao akademik s krimićima. Dobro, neki su krimići bili dobri. Nisam ni sve njegove čitao (puno je napisao). Kolega mi je, dosta smo se družili i razumjeli se. Neki su mu romani bili više ovako, neki onako. Prve njegove romane jako sam cijenio. Sjećate li se prvih njegovih romana? Meni su bili bolji… Ne mogu ih se svih sjetiti. Jedan sam mu nagradio. U Beogradu – Ninova nagrada. Ja sam bio u žiriju i doprinio tome. Članovi žirija dogovorili su se i već ponudili kandidata, ali moralo je biti predstavnika iz drugih republika. I onda je počela rasprava. Ja sam onda spomenuo Pavličićev roman Večernji akt. To je za nagradu, rekao sam. Međutim, nitko nije bio za njegov roman. Htjeli su nekog drugog pisca, ne sjećam se više… Da, Milana Oklopdžića i njegov CA Blues. Za njega je bilo troje, a drugih nije bilo dovoljno, ili su predlagali svoje kandidate. Nastala je frka i izjavili su: „Kakva je to knjiga? To što Solar hoće, to je obična imitacija“. Ja se nisam dao, rekao sam: „Ako vi idući put donesite knjigu i pokažete, gdje je to imitacija, gdje je oponašanje, ja ću odustati“. Tu nisu imali ništa reći i tako je Pavličić dobio nagradu. Bilo je to 1981. Bila je to velika prekretnica za takvu nagradu i za takvu prozu.
REPUBLIKA: Mit se provlači i kroz Vašu knjigu Mit o avangardi i mit o dekadenciji u kojoj ste pisali, između ostalog, o paradoksu, simultanosti, o krizi. Koliko su te teme aktualne u današnjoj teoriji?
Korijeni trivijalne književnosti vezani su uz mit. Mit o letećim tanjurima, mit o supermanu, superheroju… to sam pisao. Ali što će sada biti, to je pitanje. Čitam fiziku. Fizika me uvijek zanimala. Pored biologije, jer ipak, ja sam htio studirati biologiju. Završio sam na drugoj strani. Ali to je dugačka priča… Ovdje je Brian Greene, Skrivena stvarnost [knjiga stoji na profesorovu stolu]. To je o različitim mogućim svjetovima.
Sad se stalno putuje, misli se da ćemo s lakoćom letjeti u svemir. Pred nama su odjednom svjetovi, daleki svjetovi koje mi nikada nećemo moći spoznati, vidjeti. Oni su tako daleko, o njima gotovo ništa ne znamo, sve što ćemo znati o njima jest da postoje. Ali ni svjetlost do njih ne dopire. Fizika gotovo ništa ne zna i to me zapanjilo. Kako to da mi ne znamo gotovo ništa? Velik je dio Zemlje, prema modernoj fizici, prekriven tzv. tamnom tvari o kojoj se ništa ne zna. Manji je postotak sve što je prisutno u dostupnom svemiru: energija. Ako fizičari ne znaju veliki postotak, što zapravo znaju? Nije li to fantastično i začuđujuće? Sve su samo nagađanja. Mislim da ćemo prije završiti u katastrofi nego u svemirskim letovima koje bi trebalo brzo unaprijediti. I kamo svemir ide? Je li ta tamna tvar samo u našem sustavu, galaktici ili po cijelom svemiru, eto ni to se ne zna.
REPUBLIKA: Književnost pati od digitalizacije. Što je danas književnost?
Da, mobitel je sve. Pitanje je, zapravo, ja se pitam kako će i kada doći do preokreta. Mislim da će obavezno doći do preokreta u cjelokupnoj kulturi. Ali još nije došlo. Mislilo se da je to otkrivanje atomske energije, ali nije bilo to. Američki predsjednik Obama svojedobno se poklonio sjećanju na Hirošimu. Dugo se mislilo da je to kraj. Atomska bomba. Ali prošlo je dosta vremena i to je sjećanje izblijedjelo. Cijelu fiziku uputilo je u traganje za novom energijom. Sad su izračunali (čini mi se baš književnici) koja bi to mogla biti pogonska energije. Atomska je preslaba. Trebala bi biti neka snažnija… recimo, kada bismo mogli iskoristiti udar kojim je rođen svemir: veliki prasak. U prvom se prasku iz kozmičke sićušne kuglice za manje od minute sve dogodilo. To nije fikcija.
REPUBLIKA: Već ulazimo u filozofska pitanja, a ona su u Vašem teorijskom opusu vrlo važna. Jedan od bitnih aspekata jest demonizam modernog romana. Povlačite ga od Dostojevskog i njegovih Bjesova/Demona.
Mislim da je Dostojevski sjajan. U demonologiju je on ušao dubinski. Malo ima dobrih romana na tu temu. Nije to samo pisanje o vragovima i tumačima. Malo je istinskih književnih djela koji ozbiljno pristupaju toj temi. Izdvojio bih Goethea, njegova Fausta. Ali Bjesovi Dostojevskog… Samo socijalizam nije htio taj roman. Nije mi jasno, zašto im je smetao? Što je problem? Iz toga se mogla napraviti propagandna knjiga. Demoni igraju važnu ulogu.
REPUBLIKA: Bez vraga nema romana?
Da, bez vraga nema romana, to se može i tako reći…
REPUBLIKA: Vi ste teoretičar.
Ja mislim da sam teoretičar.
REPUBLIKA: Koje teorije su vas najviše zanimale?
Uvijek sam predavao nešto što sam držao kao svoje. Ipak, dobrim sam se dijelom držao strukturalizma. Ali nisam se htio čvrsto držati jedne teorije, htio sam svoje. Ne bi se moglo reći da ja predajem po nekome. Nisam htio. Cijela je priča u mojem interesu počela s velikim Austinom Warrenom. Velika američka škola kriticizma. Ja sam to pokušao dalje tjerati sve po malo, da uzmem od svakoga ponešto. Imao sam veću sklonost prema filozofskoj kritici, koja nije bila baš jasna. Gdje sam našao takve analize, a bilo ih je, i htio sam sâm ako nešto napraviti što bi povezalo društvenu teoriju s postojećim teorijama. Wellek i Warren su to nekako uspjeli. Njihova je teorija bila prva knjiga po kojoj sam sustavno radio. Ja sam htio filozofiju književnosti. Čak sam imao ideju predavati taj kolegij. Jedna od mojih prvih knjiga jest Uvod u filozofiju književnosti. Ideja mi je bila da se ne držim nikoga prestrogo, nego da predajem svoje. Ne znam koliko je to bilo pametno. Studentima sam držao drukčije, puno određenije: sad to prođite iz ovoga izvora, sad iz onoga. Da ne slušaju samo mene. Mislim da su im se predavanja, posebno na postdiplomskom, svidjela. Kad sam predavao, počeo bih klasičnim početkom. Što sam išao više u sadašnjost, bilo je zanimljivije. Počeo sam s Amerikancima, preko nezaobilaznog Bulgakova, a to im se dopadalo.
Sad je već i poststrukturalizam postao „post“. Ja ne bih sada znao reći što je vodeće i tko je vodeći u teoriji danas. Guattari i Deleuze? Je li to nešto ili je li to bedastoća? Možda smo mi kao mladi počeli s nečim što je starima izgledalo smiješno. Ali rečenice su ipak, čini mi se, imale subjekt i predikat. Sada je sve svejedno. To je francuski poststrukturalizam, ali postoje i drugi njemu slični. Najbolja je pratiti suvremene filozofske i književne teorije. Čini mi se da danas nema neke koja bi bila vodeća, barem u nekom smislu ili možda za neko uže područje, ako ne za sve. Ranije ste mogli otprilike ići nekim redom i znati što je vodeće. Sad je to jako teško. S druge strane, možda se meni tako čini jer nemam pregled nad suvremenim teorijama. Ja se samo nečeg sjećam i govorim na temelju sjećanja, nemam živi kontakt s novim teorijama barem deset godina. Otišao sam u mirovinu. I u mirovini sam neko vrijeme držao predavanja i tada sam pratio teoriju. Posljednje sam predavanje održao u Crnoj Gori. Tako je ispalo. Kod nas sam jedno od posljednjih predavanja držao u Akademiji. Rekli su mi da je to kao nekakvo predstavljanje. Nisam poslije toga. Ali otada je prošlo dosta vremena.
Radio sam svašta, imao sam i političko djelovanje, ali radio sam koliko sam mogao i što sam mogao i nisam to radio loše. Vjerojatno sam mogao bolje, ali nemam dojam da sam radio loše. Ako bih se ocjenjivao, ne bih si dao jedinicu, ali ni peticu. Možda sam radio za četvorku. Sigurno je da sam u nekom općem kontekstu mogao u raznim situacijama bolje i više… Pavao Pavličić nikako nije razumio kako sam prihvatio da budem ministar prosvjete. A meni se činilo da je to jedna moguća varijanta opstanka. Ne samo za mene.
Čudno vam je kad ste stari, morate se zadovoljiti ako vam je nešto dobro, ako vam se nešto dobro dogodi u jednom danu, recimo da nešto dobro pojedete, da se našalite.
Razgovor vodila Jasmina Vojvodić
Republika 7-8, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Milivoj Solar: Bez vraga nema romana