Novi predsjednik DHK Dino Milinović dao je intervju za Vijenac Matice hrvatske. U razgovoru, koji je vodila Gloria Lujanović, dotaknuo se i rada Društva te svojega književnog rada. Donosimo ulomke iz razgovora koji se u cijelosti može pročitati ovdje.
Odnedavno ste novi predsjednik Društva hrvatskih književnika. U govoru ste istaknuli važnost pomirenja i uspostave osjećaja zajedništva u Društvu čiji su se članovi često dijelili po raznim ideološkim i političkim osnovama. Koliko je važno iznova podsjećati da je to strukovno udruženje pisaca? Kao da se zaboravljalo upravo na temeljne odrednice Društva kao takvog u raznim njegovim
fazama.
Izabran sam za predsjednika Društva hrvatskih književnika na skupštini 20. lipnja, stoga i ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su me podržali. Brojne čestitke, znanih i neznanih ljudi, pokazale su mi kolika je važnost našeg Društva za hrvatski narod. Namjerno ističem „narod“, jer Društvo zrači daleko izvan uskog kruga članova kojih je trenutačno oko pet stotina. Mislim da je upravo takva vidljivost Društva, sada već gotovo 130 godina starog, pridonijela tomu da ga se promatra pod povećalom i da se pritom od njega očekuje izvanrednost koju ono nije moglo u svakom trenutku ponuditi. To je ujedno i razlog zašto se moglo učiniti da se pisac kao autor „utopio“ u nemirnome moru političke svakodnevice. Ali moramo biti svjesni da živimo u vremenu u kojemu se iznova moramo boriti za humanističke ideale koji su tijekom stoljeća pomogli oblikovati europsko društvo i koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Sve što smo s velikom mukom izborili, iznova je pod upitnikom, stoga je neophodno da zbijemo redove, a ne da se dijelimo po trivijalnim pitanjima. U toj borbi, Društvo književnika bez sumnje je jedna od najvažnijih hrvatskih institucija, a pisana riječ jedno od najmoćnijih oružja, usprkos svemu.
Kao umirovljeni profesor Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a donedavno i predsjednik Društva povjesničara umjetnosti i stručnjak za kasnu antiku, koliko ste ta znanja koristili u književnom radu? Jesu li vas na fikcionalnim stazama ponekad „kočila“?
Znanstveni diskurs, način pisanja i potreba za stalnom verifikacijom izvora nameće pristup koji mora moći izdržati recenzijske škare kolega iz struke. Samo tako mogao sam dogurati do pozicije redovitog profesora na fakultetu, ili do nagrade Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za knjigu Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti. No, baveći se kasnom antikom i ranim kršćanstvom na poslijediplomskom studiju u Parizu, mogao sam ustanoviti da najbolji povjesničari uvijek posjeduju i sugestivan stil koji od njih čini i majstore riječi. Pitanje je volje i odabira hoćete li prijeći granicu koja razdvaja znanstvenika od književnika. Umberto Eco to je učinio svojim romanom Ime ruže, koji je 80-ih godina prošloga stoljeća bio planetarno popularan i koji je otvorio vrata novom uzletu povijesnog romana. Njegovi kasniji romani pokazali su, međutim, granicu koju Eco nije uspio, ili nije želio prijeći, ostajući znatiželjni znanstvenik u duši. Kada sam pisao Marulov san (2019), imao sam njega pred očima, ali budući da je riječ o različitim razdobljima i prostorima, sličnost je ostala u onom zrnu nadahnuća koje nas tjera da započnemo s pisanjem, mirisu ruže ili okusu kolačića.
No, moji prvi romani nisu bili povijesne tematike, nego vezani za iskustva iz 1990-ih. To su Kradljivac uspomena (2001), Tamo gdje prestaje cesta (2007) i, donekle, Skriveno (2013). Dakle, u mome slučaju poticaj za pisanje bilo je to teško, turbulentno, složeno stanje u kojemu se našla Hrvatska, ali i čitav svijet u trenutku kada je Francis Fukuyama najavljivao „kraj povijesti“. Umjesto toga, dogodili su se Vukovar, Srebrenica, „Blizanci“ i „rat protiv terora“, Irak, Afganistan itd. Osjećao sam da to moram zapisati. Ipak, i s time ću završiti, znao sam da ću jednoga dana biti pisac kada sam 1971. godine kao dvanaestogodišnjak pobijedio na natječaju Modre laste za najbolji slobodni sastavak. U posljednjoj godini hrvatskoga proljeća, tema je bila Zrinsko-frankopanska urota, koja me je pedeset godina kasnije dovela i do dramskog teksta Svijet je muškog roda. Neke nas teme prate čitav život kao vjerni suputnici i zato mi je drago da sam nedavno imao priliku govoriti o njemu u književnom salonu Milane Vuković Runjić, u meni najdražoj knjižari u gradu.
Naše je stoljeće stoljeće fotografije, brzine, manjka pažnje i koncentracije, utrke s vremenom. Postaje li književnost suvišna, a čitanje kao takvo luksuz? Sve je manje onih koji imaju vremena, čak i kada postoji volja, za čitanje svjetskih, ali i domaćih klasika poput Marulića.
Sve smo preživjeli, čak i televiziju, koja se činila kao najveća opasnost, a književnost nije nestala. S društvenim je mrežama drugačije – količina vremena koje provodimo u digitalnoj komunikaciji, selfie ekshibicionizam i samoljubiva retorika, a ponajprije stalna dostupnost prepreka su za svako istinsko umjetničko stvaranje. Treba nam vrijeme samo za sebe, trenutak melankolične usamljenosti, jednom riječju, stvaralačka dokolica. U romanu Igra staklenim perlama Hermann Hesse govori o „feljtonističkoj kulturi“ svoga doba, kao inferiornoj ranijim vremenima. Danas nam se čak i takva kultura čini nedostižnom, jer u trafici usred Zagreba na police stiže tek nekoliko primjeraka vodećih dnevnih novina. Prije nekoliko dana, u financijskom središtu Zagreba nigdje nisam uspio pronaći otvoren kiosk s novinama. Mediji, prije svega javna televizija, trebali bi biti mjesto društvenog dijaloga i kohezije, a to sada nije slučaj. Posljedica je postupno urušavanje društva. No, rekavši to, istovremeno valja spomenuti da je na posljednji natječaj za Nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika stiglo 76 novih zbirki poezije, da je noć pod zvijezdama s Tinom u Vrgorcu i dalje jednako čarobna, i da diljem Hrvatske entuzijasti održavaju dobro posjećena „poetska sijela“. To je dokaz da poezija ne može nestati i da književnost ima svoje mjesto u društvu, usprkos svemu. Ako prodaja knjiga u knjižarama nije na očekivanoj razini, posudbe u knjižnicama su znakovite. Brojne čestitke koje sam dobio kao novi predsjednik Društva hrvatskih književnika, od znanih i neznanih, pokazuju mi da ljudi vide književnost – i književnike – kao autoritet i mjeru, ali i kao branu od vulgarnosti potrošačkog društva i suvremene politike. Stoga je naša odgovornost tim veća.
Vaš Marulov san posveta je i Maruliću i Splitu, ali prije svega, roman o važnosti pamćenja i sjećanja. Kako danas pamtimo i što pamtimo? Što je vas formiralo u smjeru važnosti pamćenja?
Jedan od razloga zašto sam se latio pisanja romana o Maruliću bila je nadolazeća obljetnica Judite, ali i polemika o tome treba li nam u školskoj lektiri. Pogađate, bilo ih je mnogo koji su je bili spremni prekrižiti, poglavito zbog teško prohodnog jezika. Pritom im nije smetao podatak da je to prvi ep na hrvatskom jeziku, ili na bilo kojem od slavenskih jezika općenito. Ali, Marko Grčić objavio je 2005. izvanredan prepjev, a onda je još i Institut za hrvatski jezik izdao pojednostavljenu verziju za školsku djecu. Sada je Judita itekako čitljiva, a tu je i Paraćeva opera koja je dobila velike pohvale ne samo u Hrvatskoj.
Naše književno „pamćenje“ općenito ima ozbiljne rupe, i to zato što smo se ulijenili, ne radimo posao koji bismo trebali. Primjerice, jedini cjeloviti prijevod na hrvatski Homerove Ilijade je onaj Tome Maretića s kraja 19. stoljeća, za današnjeg čitaoca gotovo neprohodan. Engleska ih je prije desetak godina imala 64! Pamtimo s knjigama, one nam pomažu razvijati „kulturu pamćenja“. Koliko nam se puta dogodilo da želimo zapamtiti posebno lijepe stihove iz neke Ujevićeve pjesme ili Shakespeareova komada? U Klasičnoj gimnaziji krenuli smo od jednog stiha („Srdžbu mi, boginjo, pjevaj…“), a naposljetku smo narasli do čitave biblioteke, ili imaginarnog muzeja, koje nosimo u sebi.
Jedan od meni najdražih dijelova romana Marulov san Marulićev je govor pred splitskim gradskim vijećem, kada nastoji spriječiti prodaju kamena s antičkih spomenika u Saloni, pozivajući se na drevnu slavu Splita. To je, mislim, moj manifest što se „kulture pamćenja“ tiče. Ona ima svoj obiteljski, lokalni i domoljubni, ali i univerzalni civilizacijski značaj. Moji roditelji, moji nastavnici i profesori, a imao sam mnogo izvanrednih učitelja, razgovori s Dinkom Štambakom ili Stankom Lasićem u Parizu, svi su mi oni pomogli shvatiti važnost „kulture pamćenja“. No, što je to nego briga za opstanak znanja koje neće morati ponovo u izbjeglištvo u izolirane samostane in visceribus Alpis, kao što se to dogodilo tijekom „mračnih stoljeća“ srednjega vijeka. Dakako da ne možemo sve pamtiti, sve komemorirati, sve pretvoriti u muzej. Što pamtiti i kako pamtiti pitanje je konsenzusa u društvu, zadatak za sve nas. Počnimo, recimo, s činjenicom koju sam posljednjih godinu dana morao stalno ponavljati: da, Tomislav je postojao i bio je kralj Hrvata 925. godine, tako kažu dokumenti. To možda nije prvo slovo u abecedi našega pamćenja, ali ga svakako valja pisati majuskulom. Krenimo odatle, pa ćemo se možda jednog dana složiti i oko interpretacije 1945.
Što vas je odredilo kao pisca, kao autora? Pamtite li neke naslove iz djetinjstva i mladosti koji su vas oduševili toliko da ste i sami htjeli postati pisac?
Već sam spomenuo iskustvo s dodjelom nagrade Modre laste 1971, što je u ono doba bila velika stvar. Sjećam se mlade novinarke koja me pitala da li namjeravam nastaviti pisati. Netom prije toga stajao sam pred punom dvoranom, tada Moše Pijade i čitao svoj nagrađeni sastavak, a nakon toga se gostio kolačima. Sjećam se da sam pomislio: ako je ovo život pisca, naravno da ću nastaviti pisati. No, trebalo je dosta vremena prije nego što sam bio siguran da sam dorastao zadatku. Mislim da je Kradljivac uspomena iz 2001. bio zreo roman. Premda sam oduvijek obožavao kazalište, pomalo i glumio, malo sam pisao u dramskoj formi, ali to me u zadnje vrijeme sve više privlači. Sjećam se da sam svoj prvi komad, napisan u Parizu davne 1987, pokazao Miri Gavranu. Od naslova iz mladosti, u sjećanju mi je ostao Idiot, kojega sam dugo odbijao čitati, a onda ga progutao u dva dana. Majstora i Margaritu pročitao sam najviše puta. Rano sam otkrio Hessea, kojemu se rado vraćam. Od hrvatskih romana volio sam Kiklopa Ranka Marinkovića, koji me naveo da po gradu tražim kultni lokal Dajdam i uspomene na Maestra i Melkiora. Među domaćim dramskim autorima, uz nezaobilaznog Krležu (posebno Aretej) i Slobodana Novaka, u trajnom sjećanju ostala mi je izvedba Gospodara sjena Dubravka Jelačića Bužimskog u tada kultnom Teatru &TD. Zašto toga teksta nema na programu zagrebačkih kazališta? Još jedna „rupa“ u kolektivnom pamćenju?! Sve u svemu, bilo je tu mnoštvo dobrih knjiga i predstava, ali moja je karijera vjerojatno započela još onoga dana u prvom razredu osnovne škole kada sam napisao kratki sastavak posvećen žutom listu, koji je moja majka godinama kasnije znala napamet.