Nakon redizajna i odabira novog formata u povodu 125. obljetnice Društva hrvatskih književnika prošle godine, Mala knjižnica DHK stekla je novu vidljivost u hrvatskim medijima, kulturnim rubrikama i na policama hrvatskih knjižara.
Novi vizualni identitet, koji potpisuje dizajnerica Alira Hrabar Bekar, uz iskusni urednički dvojac koji čine Ivica Matičević i Antun Pavešković, donio je biblioteci suvremen i prepoznatljiv izgled, a novi format knjige dodatno je pridonio dojmu kvalitete i cjelovitosti. Spoj promišljenog dizajna, minucioznog izbora naslova i vrhunske opreme omogućio je novu vidljivost Maloj knjižnici i DHK u cjelini.
Među proznim naslovima posebno se ističe roman Željka Špoljara Caffe bar Utrine, koji je izazvao velik interes čitatelja i kritike. Tomislav Čadež u Jutarnjem listu zapisao je kako roman živi od autentičnih glasova svojih likova i uvjerljivo bilježi ritam zagrebačke svakodnevice:
„Špoljar je majstor sluha. Njegov roman živi od govora, ne od ‘imitacije naroda’, nego od stvarnog ritma rečenica kakve se stvarno izgovaraju u prostoru koji će većini čitatelja biti nepogrešivo prepoznatljiv: periferija koja više nije ‘rurbana’, ali nije ni gentrificirana kulisa. Glasovi stalnih gostiju, osoblja i usputnih prolaznika tvore polifonu partituru u kojoj se miješaju vicevi, jadikovke, tračevi, politički komentari, improvizirane životne teorije. Humor se rađa iz tog sudara registara: ozbiljne teme se rješavaju uz treće pivo, duboke uvrede pretvaraju se u šalu, a najveće intimne drame prepričavaju kao anegdote.“
Poezija također zauzima važno mjesto u novome nizu. U biblioteci su se našle knjige živućih klasika poput Božice Jelušić, Slavka Jendrička i Marka Grčića, autora srednje generacije kao što je Milan Bošnjak, ali i novih glasova poput Darije Lysenko. Zbirku Ivana Slišurića Čitanka na izletu Ljerka Car Matutinović u Vijencu opisuje kao „nadasve bajkovito nadahnuće“, čijoj se harmoniji suprotstavlja teška motivika ukrajinskog rata u poeziji Darije Lysenko, čija zbirka Čuo sam da si u Nizozemskoj „otvara teška pitanja opstojnosti u kojoj se gubi osobnost, a iluzije polako nestaju u varljivoj svakodnevici“.
Posebno mjesto zauzima novo izdanje izabranih pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića, Rukopis svijeta, koje je odabrao i pogovorom popratio Tomislav Brlek. O knjizi je u Ekranu Večernjega lista pisao Miljenko Jergović, ustvrdivši da je u Kranjčevićevu pjesništvu bilo „nečega punkerskog“:
„Nešto je u načinu tog vječnog hrvatskog prognanika bilo punkersko, premda je pisao u dugim stihovima i duge pjesme, nasuprot kratkim plakatnim songovima punka. Kranjčević je, naime, bio pobunjenik, bio je satiričar, ikonoklast, pa ako bismo se pozabavili inventarom onog protiv čega je on ustajao, i stilsko-retoričkih sredstava za kojima je posezao, mogli bismo se iznenaditi time da između njega i pobunjene mladeži koja je ponikla iz stihova Patty Smith nema bitnijih neslaganja. Prema Bogu i ljudima, ili prema ljubavi i nepravdi, prema pobuni i prema domovini, Kranjčević se odnosi kao i oni.“
Biblioteka obuhvaća i vrhunske esejističke naslove. Boris Beck u knjizi Ljubi hejtera svoga britko i duhovito promišlja suvremenu kulturu i društvo, Boris Perić u Rječniku nesvjestice i iskustva donosi osebujna promišljanja o jeziku i ljudskom iskustvu, dok Matija Štahan u Uskrsnuću autora otvara pitanja položaja književnosti, autora i umjetnosti u vremenu umjetne inteligencije. Knjiga je nagrađena Poveljom Julija Benešića za najbolju knjigu književne kritike i Nagradom Benjamin Tolić, u čijem se obrazloženju ističe:
„Autor se suprotstavlja trendovima koje smatra pojednostavljivanjem i banalizacijom književnosti te raspravlja o pitanjima identiteta, istine i ljudske prirode u suvremenom društvu. Naslov knjige svjesno se nadovezuje na poznati esej Rolanda Barthesa Smrt autora. Dok je Barthes govorio o smanjenju važnosti autora u tumačenju književnoga djela, Štahan zagovara njegov povratak, smatrajući da je autor i dalje važan nositelj estetskih i humanističkih vrijednosti, osobito u doba digitalne brze recepcije i umjetne inteligencije.“
Među esejističkim se naslovima ističe i zbirka Borisa Senkera Književnici i kazalištarci, o kojoj Magdalena Mrčela za e-časopis Suvremenik piše: „Senkerova opsežna kazališna studija, istovremeno stručna, obimna i vrlo osobna, jednostavna i pitka, čita se kao presjek jedne epohe obilježen potpunim oduševljenjem kazalištem. Autor pritom ni u jednom trenutku ne zanemaruje društveno-povijesni kontekst, političke prilike ili druge teatrološke i kritičarske glasove svojih suvremenika. Njegova je najveća kvaliteta što će, kao i Jelčićeva Povijest hrvatske književnosti, spriječiti prešućivanje i zaboravljanje kulturnjaka koji su zaslužili ostaviti trag u vremenu i postati dio kolektivnog sjećanja“.
Osim u Jutarnjem i Večernjemu listu ili Vijencu, prikaze i kritike novih izdanja Male knjižnice donijeli su i Kolo, Moderna vremena, Hrvatsko kulturno vijeće i Suvremenik. U novom ruhu, ali s istom posvećenošću književnosti, Mala knjižnica DHK nastavlja graditi prostor u kojem se susreću baština, suvremenost i budućnost hrvatske riječi.