Obrazloženje odluke prosudbenog povjerenstva
Povjerenstvo u sastavu Ivan Babić, Miroslav Mićanović i Siniša Matasović jednoglasno je odlučilo da je ovogodišnji dobitnik Nagrade Tin Ujević Matija Ivačić sa zbirkom pjesama Kumulonimbus (Edicije Durieux, Zagreb, veljača 2026.).
Ivačić (Koprivnica, 1984.) pripada mlađoj generaciji hrvatskih književnika i ova nagrada će mu ubuduće zasigurno donijeti još veću vidljivost i zasluženu pažnju. Kako je razvidno iz njegove biografije, ovo mu je druga zbirka poezije. Pjesnički prvijenac Krhotine objavio je 2016. godine, a objavio je i književne prikaze Mapiranje dobitaka 2020. Diplomirao je komparativnu književnost i češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Izvanredni je profesor na Katedri za bohemistiku, na kojoj drži kolegije iz češke književnosti, filma, kulture i književnog prevođenja. Književni je prevoditelj s češkog jezika te je objavio petnaestak knjižnih prijevoda. Ovo mu nije prva nagrada, obzirom da je 2024. godine dobio Godišnju nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod romana Kukavice Josefa Škvoreckog.
Nagrađena zbirka Kumulonimbus, osim što je temeljito razrađena i zrela, pomalo je neočekivana i drukčija u usporedbi sa zbirkama ostalih finalista i općenito s većinom aktualne domaće poetske produkcije – pozitivno drukčija. Ne prati stilske trendove, poprilično je originalna i smjela. Autor se ne ustručava progovoriti o raznim bolnim, povremeno i nepopularnim temama. Kako je stručno primijećeno i otisnuto na poleđini knjige, citiram: „Kumulonimbus Matije Ivačića zbirka je pjesama organizirana kao niz sjećanja koja se stapaju u gustu memorijsku mrežu. Tekst se kreće kroz obiteljske odnose, seoski ambijent i ratno iskustvo, gradeći fragmentarnu, ali snažnu cjelinu čiji je subjekt suočen s ponavljanjem traumatskih slika i nemogućnošću njihova razrješenja. Motivika tijela, krvi, zemlje, rada i bolesti stalno se vraća, stvarajući osjećaj kružnog vremena i zatočenosti u pamćenju. Prošlost se u ovoj zbirci ne rekonstruira linearno, nego se javlja u bljeskovima, asocijacijama i simbolima koji se međusobno presijecaju i nadopunjuju. Realistični prizori isprepliću se s halucinacijama i simboličkim elementima, a granica između sjećanja i slutnje često se muti.“
Zbirka je očigledno realizirana na čvrstoj ideji i konceptu. Iako se uistinu ne razvija linearnim tragom vremena, autorove teme i preokupacije konstantno se vraćaju i slijede jasnu zamisao, da ne kažemo radnju. Kod tako strukturiranih knjiga često se dogodi da autori upadnu u vlastitu zamku te im čvrsti koncept postane svojevrsni kontraproduktivni uteg koji sputa kvalitetu. Ivačić je ovdje, svjesno ili slučajno, to uspješno izbjegao. Čitatelj će se između ostaloga u više navrata upitati koliko je u svemu ispjevanome njegova osobnog iskustva, odnosno vlastitih sjećanja. Upravo će ta kontinuirana intriga u kombinaciji s već spomenutim elementima halucinacije pobuditi dodatnu znatiželju kod svih interesenata za ovu knjigu. Nadalje bismo slobodno mogli ustvrditi kako Kumulonimbus u sebi sadrži i djelomične značajke romanesknog pisma neovisno o tome što se radi o punokrvnim pjesmama i po načinu zapisa i ostalim odrednicama. Pjesme su međusobno itekako povezane što likovima, što životnim epizodama koje ti likovi dijele, što višekratno ponavljanim motivima i izrekama. Tako bismo klasične junake svojstvene pričama i/ili romanima, ovdje su to živopisni likovi Žac, seoski gatar, mucavi Boris… u Ivačićevim pjesmama mogli pronaći i u medicinskim rukama njene mame, gergerovom mlinu, svinjokoljnim čizmama posuđenima od tate, popravljanju vremena i naposljetku, podrazumijeva se, u stalno prisutnom kumulonimbusu kao vjernom svjedoku svih opjevanih scena. Možda se u prvi mah čini bizarnim i nemogućim sve navedeno promatrati kroz prizmu literarnog subjekta, međutim, kada se dublje zagrabi u krvotok ove zbirke takav dojam dobiva na logici. Nije zgorega detektirati i kako kroz cijelu zbirku posebno iskače ta nesretna svinjokolja. Autor joj uz očekivano negativne popratne konotacije na nevjerojatan način uspijeva udahnuti karizmatičnu komponentu koja je u stanju na svojim leđima maltene nositi težinu cijele zbirke.
Ivačić nam u konačnici neće ponuditi konačne odgovore na bolna globalna, naša privatna pitanja niti na krajnje sudbine svojih nagoviještenih junaka, ali će nam kroz cijelu knjigu umješno zadržati pažnju i navesti nas da se nastavimo pitati. To je važna odlika koja kvalitetne autore razdvaja od onih prosječnih. I u trenutcima kada smo skloni pomisliti da smo njega i njegove stihove proniknuli i razumjeli u potpunosti, uvijek će nas nastaviti svrdlati onaj tanjušni crv sumnje vabeći nas na vraćanje tekstu i ponovnom čitanju. Knjiga koja nas vuče na drugo čitanje? Kakav prokleti klišej, odmahnut će mnogi nepovjerljivo glavom. Pa ipak, postoje knjige koje to drugo ili više drugih čitanja itekako zaslužuju. Time zaključno podvlačimo crtu pod odluku da nagradimo Kumulonimbus.
Siniša Matasović