ŽIVOTOPIS
Rođen 1. 11. 1955. u Tuzli. Studirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poslijediplomski studij filozofije završio u Sarajevu 1990. Po stjecanju magistarske titule bio stručni suradnik u Centru za filozofska istraživanja ANUBiH.
Godine 1983. osuđen na pet godina zatvora po članku 133 (tzv. neprijateljska propaganda) kao „anarholiberal“ (tako se u ono vrijeme nazivalo kritički nastrojene intelektualce) te izdržavao zatvorsku kaznu u Foči do 1985.
Nakon izbijanja rata u BiH živio u Njemačkoj. Dvanaest godina predavao južnoslavenske jezike u američkoj vojnoj ustanovi George C. Marshall Center u Garmisch-Partenkirchenu. U lipnju 2006. preselio se s obitelji u Pulu, gdje i sada živi.
Bavi se prevođenjem njemačke književnosti kao slobodnim zanimanjem. Prevodio djela Immanuela Kanta, Petera Sloterdijka, Thomasa Manna, Josepha Rotha, Roberta Walsera, Karl-Markusa Gaussa, Wernera Herzoga i drugih.
Aktivan i kao autor: na hrvatskom osim niza kraćih radova objavio duhovno-povijesnu studiju „Srednjovjekovni motiv Plesa mrtvaca“ (Antibarbarus 2014.) i romane „Izlet na Kras“ (Fraktura 2017.) i „Tajna treće sobe“ (Istarski ogranak DHK 2025). Na njemačkom napisao i u Njemačkoj objavio biografiju hrvatskog polihistora Fausta Vrančića „Faustus Verantius“ (Nostrum Verlag, 2017.).
Redovito objavljuje prijevode i eseje u časopisu Istarskog ogranka DHK NOVA ISTRA.
BIBLIOGRAFIJA
Vlastita objavljena djela:
1. Milan Soklić: SREDNJOVJEKOVNI MOTIV PLESA MRTVACA: pokušaj duhovnopovijesne rekonstrukcije njegova smisla i adresata, Antibarbarus, Zagreb, 2014.
2. Milan Soklić: IZLET NA KRAS, roman, Fraktura 2017.
3. Milan Soklić: FAUSTUS VERANTIUS. EINE BIOGRAFIE, na njemačkom jeziku napisana biografija hrvatskog polihistora Fausta Vrančića, objavljeno u Njemačkoj, Nostrum Verlag, Mülheim, 2017.
4. Milan Soklić: TAJNA TREĆE SOBE, roman, izdanje Istarskog ogranka DHK, Pula 2025.
Prevedena djela:
1. Immanuel Kant: ‘Metafizička polazna načela prirodnih znanosti’, (Metaphysische Anfangsgründe der Naturwissenschaft), objavljeno u biblioteci LOGOS nakladničke kuće ‘Veselin Masleša’, Sarajevo, 1990.
2. Thomas Mann: ‘Jakovljeve povijesti’, prijevod prve knjige tetralogije ‘Josip i njegova braća’, FRAKTURA, Zaprešić, 2008., obujam knjige 429 stranica.
3. Thomas Mann: ‘Mladi Josip’, prijevod druge knjige tetralogije ‘Josip i njegova braća’, Fraktura, Zaprešić, 2009., obujam knjige 314 stranica.
4. Thomas Mann: ‘Josip u Egiptu’, prijevod treće knjige tetralogije ‘Josip i njegova braća’, Fraktura, Zaprešić, 2010., obujam knjige 676 stranica.
5. Thomas Mann: ‘Josip Hranitelj’, prijevod četvrte i posljednje knjige tetralogije ‘Josip i njegova braća’, Fraktura, Zaprešić, 2012., obujam knjige 615 stranica.
6. Söhnke Neitzel, Harald Welzer: “Vojnici. Zapisnici o ratovanju, ubijanju i umiranju”, prijevod socijalno-povijesne studije, objavljeno u nakladi FRAKTURA, Zaprešić, 2014., obujam knjige: 477 stranica.
7. Joseph Roth: “Radetzky marš”, prijevod romana, objavljeno u nakladi FRAKTURA, Zaprešić, 2014., obujam knjige: 327 stranica.
8. Marko Trogrlić/ Conrad Clewing: DALMACIJA – NEIZBRUŠENI DIJAMANT. HABSBURŠKA POKRAJINA DALMACIJA U OPISU NAMJESNIKA LILIENBERGA, prijevod dva stoljeća starog rukopisa habsburškoga namjesnika Lilienberga ( u suradnji s profesorom Markom Trogrlićem), objavljeno u nakladi LEYKAM INTERNATIONAL, Zagreb, 2015., obujam knjige: 325 stranica.
9. Joseph Roth: „Hotel Savoy“, prijevod romana, objavljeno u nakladi Istarskog ogranka DHK, NOVA ISTRA, Pula 2016., obujam knjige: 156 stranica.
10. Karl-Markus Gauß: „U šumi prijestolnica“, prijevod djela „Im Wald der Metropolen“, Fraktura, Zaprešić 2016., obujam knjige: 230 stranica.
11. Karl-Markus Gauß: „Oči Zagreba“, hrvatski prijevod djela „Die Augen von Zagreb“, Fraktura, Zaprešić 2017., obujam knjige: 192 stranice.
12. Karl-Markus Gauß: „Europa – neotkriveni kontinent“, hrvatski prijevod triju autorovih djela „Die Hundeesser von Svinia“, „Die versprengten Deutschen: Unterwegs in Litauen, durch die Zips und am Schwarzen Meer“. Fraktura, Zaprešić 2018., obujam knjige: 414 stranica.
13. Karl Kraus: „Puljsko predavanje“, prijevod predavanja koje je Karl Kraus u studenom 1913. održao u Puli, objavljeno u nakladi istarskog ogranka DHK, NOVA ISTRA, 2020., obujam djela 57 stranica. Za tu publikaciju napisao i uvodni esej.
14. Karl-Markus Gauß: „Avanturističko putovanje kroz moje sobe“, prijevod djela „Abenteuerliche Reise durch mein Zimmer“. Fraktura, Zaprešić 2021., obujam knjige: 208 stranica.
15. Robert Walser: „Šetnja“, prijevod djela: „Der Spaziergang“. U knjizi objavio i vlastiti esej o životu i djelu Roberta Walsera. Bodoni, Zaprešić 2022., obujam knjige: 150 stranica.
16. Werner Herzog: „Snoviđenje svijeta“, prijevod djela: „Das Dämmern der Welt“. Fraktura, Zaprešić 2022., obujam knjige 128 stranica.
17. Michael Heinrich Weninger: „Loža i oltar“, prijevod djela: „Loge und Altar“. Fraktura, Zaprešić 2024., obujam knjige: 600 stranica.
18. Karl-Markus Gauß: „Kameni brod“, prijevod djela: „Schiff aus Stein“. Fraktura, Zaprešić 2025., obujam djela 136 stranica.
19. Gustav Meyrink: „Šišmiši“, prijevod djela: „Fledermäuse“. Izdanje Istarskog ogranka DHK, Pula 2025, obujam knjige 110 stranica.
U periodici objavio je niz kraćih prijevoda i autorskih radova koji se ovdje poimence ne navode.
ULOMAK IZ ROMANA „TAJNA TREĆE SOBE“
Kroz otvoren prozor Hanna je čula povike kočijaša konjskog omnibusa koji je iz središta grada u Schwabing dovozio izletnike što su za sunčanih dana, željni čistoga zraka, hrlili u Engleski vrt, ogroman park koji se od njihova stana pružao sve do rijeke Isara. Bila je nedjelja, dan koji je osobito voljela. To dakako nije bilo ništa neobično, i drugi su ljudi voljeli nedjelju, blagdan koji je Svevišnji podario trudbenicima kako bi se odmorili od naporna rada tijekom tjedna i pritom slavili svoga Stvoritelja. Ali Hanna i Karl, njezin suprug, obično nisu posjećivali bogomolje, a i dan odmora zapravo im nije bio potreban. Od čega bi se odmarali kad su i bez rada mogli udobno živjeti od Karlova nasljedstva? Uvećavanje materijalnog bogatstva nije ih zanimalo. Bili su dakle „privatne osobe“, takve koje troše naslijeđeni novac, a njega je, ako bi se njime iole razumno raspolagalo, bilo dovoljno za čitav jedan život, možda i duže. Naravno, ista se stvar mogla promatrati i s druge strane, jer koji je to njemački naraštaj uspio sav svoj boravak na Zemlji provesti bez ratova, revolucija i burzovnih slomova, koji bi onda obezvrijedili i najizdašnije ušteđevine? Nijedan, ako su samo dovoljno dugo živjeli.
Njihovi pjesnički prijatelji vjerojatno bi tu okolnost smatrali još jednim valjanim razlogom da umru mladi. Prvi je dakako bio: gorjeti punim plamenom, voljeti svim srcem, ne slijediti bojažljive naputke uvijek opreznog uma i ne pokoravati se malodušnim računicama. Ostati vječno mlad u sjećanju ljudi, uzvišeno lijep, u smrti besmrtan.
Zbog takvih je ljudi voljela nedjelju, štropot koraka koji se uspinju i silaze stubištem njihove zgrade, glasove zanimljivih poznanika i prijatelja koji bi već od pet sati poslijepodne posjećivali njihov jour fixe. Voljela je svoju ulogu domaćice salona u kojoj poput pčelice ide od cvijeta do cvijeta ohrabrujući nove posjetitelje, upoznaje ih s već odomaćenim gostima i za svakoga nađe lijepu riječ. Nimalo joj to nije bilo teško jer njoj je svaki gost bio drag i dragocjen, svaki joj je bio poput peludom bogata cvijeta koji obećava medni urod. Karl je naime pomno promatrao i odabirao ljude koje će pozvati u svoj dom: svaki je morao, kako se to u Schwabingu, njihovom dijelu grada, odnedavno govorilo, biti „ogroman“, za razliku od onih drugih, „nezamjetljivih“, jer nezamjetljivost se u schwabinškim krugovima smatrala najnepoželjnijom ljudskom osobinom.
Nedjeljom su se dakle u velikoj sobi njihova stana koji je zauzimao cijeli gornji kat otmjene zgrade u Leopoldovoj ulici okupljali pjesnici, slikari, kipari, filozofi, „ogromni“ ljudi koje je pozivao njezin suprug Karl, čovjek u čiju ogromnost nitko nije sumnjao, a Hanna ih je onda dočekivala s čajem i pecivom, ženskom toplinom pomagala im je da se oslobode snebivanja i ukočenosti.
Posjetitelju koji bi stupio u njihov salon pogled bi najprije privukla pozlaćeni Buddhin kip. To naravno nije značilo da su domaćini budisti, nego je naprotiv govorilo je o njihovoj otvorenosti, odbijanju ograničavanja duhovnog obzorja na bliske obale. Istoj je svrsi služio i mramorni torzo, kao i brojni drugi neobični predmeti poput porculanske zelene žabe koja je čučala na ljupkom stoliću. Svi su ti izlošci davali do znanja da se u ovom prostoru nadasve poštuje duhovna sloboda i ukidaju granice postavljene u nižim svjetovima.
Kad bi se skupilo veće društvo, posjetitelji bi se rasporedili po objema prednjim sobama, ugodno se namjestili u kožom presvučenim naslonjačima i razgovarali. Te su prostorije bile javni dio njihova doma. Privatni dio stana činile su glavna spavaća soba i odaja u kojoj su boravile njihove djevojčice.
Između privatnog i „javnog“ dijela stana nalazila se međutim još jedna prostorija, ni javna ni privatna. Bila je to „treća soba“ u kojoj je tek povremeno boravio jedan gost. I upravo je večeras taj stanar trebao ponovno posjetiti njihov dom.
Ta je okolnost ovoj nedjelji davala osobit blagdanski ugođaj. Jer današnji je gost u njihovu domu imao gotovo svetačku aureolu. U nekom drugom gradu njemačkoga carstva takav bi status možda mogao imati ugledan stari profesor, ministar ili general, ali ovdje, u münchenskome Schwabingu, uživao ga je pjesnik u ranim tridesetim godinama s tek dvije ili tri objavljene zbirke pjesama koje se pritom nisu ni osobito dobro prodavale.
Jednako je malo pjesnikov karakter pogodovao stjecanju popularnosti: nadahnuti bard bio je kržljava biljka koja se drži sjenke i zazire od jakoga svjetla, izbjegavao je veće društvo i stoga tijekom salonskih soareja gotovo nikad nije napuštao tu svoju, treću sobu. Domaćini bi mu onamo, naravno samo onda kad su to smatrali umjesnim, u „audijenciju“ dovodili odabrane posjetitelje. Mahom bi se ti sretnici u pjesnikovoj prostoriji zadržali tek nekoliko minuta, a i to kratko vrijeme proveli bi u nestrpljivu iščekivanju da što prije napuste društvo neugodno ukočena čovjeka čije patetično ozbiljno lice kao da nije znalo za smijeh. Osobito su ženama teško padali takvi susreti. Nakon takve audijencije Hannina je prijateljica Ricarda, i sama poznata spisateljica, izjavila da je stanovnik treće sobe podsjeća na otrovnu gljivu i općenito joj se doima kao utjelovljenje zla, a Fanny, najutjecajnija dama u krugu njihovih poznanika, tvrdila je poslije da joj njegova čudno uobličena glava ugaslih očiju djeluje nekako jezivo. Iz poštovanja prema domaćinima gosti su se ipak mahom uzdržavali od glasnog izražavanja takvih sudova.
Za razliku od spomenutih posjetitelja treće sobe, Hanna je pjesnika bolje poznavala. I ona ga je smatrala zahtjevnom i preosjetljivom osobom, a ipak joj je bio drag koliko i njezinu suprugu. Wolfskehli su u Stefanu Georgeu vidjeli ono što je drugima promicalo: budućnost. Vidjeli su velika djela duha, njegovo im je biće otvaralo dotad neslućene vidike, divili su se pjesnikovoj strogosti prema samome sebi i principijelnosti u njegovanju digniteta umjetnosti kao jamstva predstojećeg nadilaženja suvremenog materijalizma i preporoda klasične kulture. Dakako, njihovu je iluziju trajno mogla održavati samo vjera u mogućnost privremenoga prekoračivanja granica ljudskoga, a takvu je vjeru omogućavalo karnevalsko ozračje münchenskoga Schwabinga, za razliku od uvijek trezvenoga Berlina u kojem bi takvi pretjerani stavovi zvučali smiješno – ovdje se doista moglo biti ogroman ili barem družiti s ogromnima i podupirući njih osjećati se svjedokom povijesti.
To je bio smisao treće sobe, u slijedu prostorija ona je činila vrh hijerarhije, najviši stupanj kultivacije duha. Tome je pristajao i naslov kojim su oslovljavali njezina stanovnika i s kojim su ga predstavljali i posjetiteljima svojih sjedeljki, čineći tu riječ onda i za njih mjerodavnom: Meister. U Indijaca bi se takav karizmatski učitelj zvao guru, u židovskim su zajednicama takve ljude nazivali rabijima. I baš kao i prije mnogo stoljeća, kad se oko jednog takvog rabija sjatila nevelika skupina učenika koji su za nj bili spremni poći u vatru i u vodu, i ovdje se počela okupljati mala zajednica čiji su pripadnici mogli zaboraviti svoju taštinu i ograničenja osobnih životnih okolnosti, vlastitog religijskog i nacionalnog podrijetla, ostaviti mrtvima da sahranjuju svoje mrtve i prepustiti se vodstvu svoga Meistera.
Vanjskome svijetu bilo je neshvatljivo da Karl i Hanna, imućni, visoko obrazovani i ugledni ljudi, bivaju sretni kad u svojoj blizini barem zakratko imaju tog umišljenog pjesnika koji im velikodušno „dopušta“ da ga uzdržavaju. Svjestan svoje odabranosti, potjecala ona od Boga, muza ili od majčice zemlje, pjesnik se držao poput biblijskog ženika kojega se trebalo častiti dok je još s nama. A Hanna se uza nj, ostanemo li pri istoj usporedbi, osjećala poput Martine sestre Marije koja je onomad umjesto obavljanja dnevnih poslova sjedila pred svetim ženikom i upijala svaku njegovu riječ da bi potom bila i pohvaljena u njegovu prijekoru radišnoj Marti: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ zbog onoga čega ima mnogo, a jedno je potrebno!“ Unum est necessarium. Usporedba je, razumije se, bila pretjerana, jer kako bi se jednoga pjesnika, sve i najboljega, moglo uspoređivati s bogočovjekom, no Hanni je ipak godila jer je lijepo oslikavala njene osjećaje.