Marijana Belaj i Tihana Rubić, Primijenjena antropologija: potencijali i karijere,
Hrvatsko etnološko društvo i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2024.
Kao i meni prije tridesetak godina, tako i današnjim generacijama studenata etnologije i kulturne antropologije, često je upućeno pitanje o tome gdje će se zaposliti i što će s tim studijem, odajući koliko široka javnost poznaje našu disciplinu. U najboljem slučaju, povezuje se s „plešućim seljacima“, smotrama folklora i istraživanjem „tradicijske kulture“. U smislu zapošljavanja naša su najčešća radna mjesta muzejske institucije, konzervatorski odjeli te u znanosti i visokom obrazovanju: često i sami ističemo da želimo biti prisutni i u drugim djelatnostima, no žalimo se da nismo prepoznati. Stoga nam je svima više nego dobrodošla knjiga Primijenjena antropologija: potencijali i karijere koja se bavi „čudnim poslovima“ etnologa i kulturnih antropologa, kako je to komentirao Gerald Mars. Konkretno, riječ je o onim poslovima na današnjem tržištu rada u kojima se prepoznaju i traže znanja, vještine i kompetencije koje stječemo na studiju, iako u samome imenu radnog mjesta ne stoji zanimanje etnolog ili kulturni antropolog.
Autorice Marijana Belaj i Tihana Rubić, profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao što su istaknule na predstavljanju knjige u ožujku 2025., osjećale su posebice nastavničku i profesionalnu odgovornost prema studentima pozabaviti se temom naše discipline i tržišta rada. Složila bih se, bilo je potrebno obraditi ovu temu o etnologiji i kulturnoj antropologiji, napisati knjigu upravo na hrvatskom jeziku za najraznovrsniju publiku, a ne kao članak na engleskom jeziku u znanstvenom časopisu, te pisati o ovoj temi iz pozicije domaće situacije i odnosa jedne humanističke struke i tržišta rada, radije nego prevesti neke od važnih knjiga i autora iz područja primijenjene antropologije. Takvih radova dosad još kod nas nema osim ponekih osvrta i posebno je zanimljivo da su autorice upravo istaknule pogled i misli Lydije Sklevicky o „profesiji etnolog“, gdje se uz teorijsko i kritičko razmišljanje koje je imanentno znanosti posebice naglašava i nužnost „aplikacije etnologije“ odnosno rezultata etnoloških istraživanja, a što doprinosi punom ostvarenju i „profesionalizaciji struke“, kako je još 1991. problematizirala etnologinja Sklevicky.
Znanja iz etnologije i kulturne antropologije o kulturama i društvima svijeta, doduše, uvijek su imala neku vrstu eksplicitne ili implicitne primjene u kontekstima politika vremena u kojima se ta znanost izgrađivala, bilo da govorimo o kolonijalnim, bilo o nacionalnim politikama kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Poznato je da su ta znanja bila djelatna u oblikovanju nekih razvojnih politika, korištena u vojne svrhe, poticana u kontekstu međukulturnih dijaloga – sve su te primjene nosile sa sobom manje ili veće prijepore i kritike. U 1990-im godinama, a posebice početkom 21. stoljeća, osim u doprinosu rješavanja konkretnih društvenih problema kroz javni sektor, intenzivnije se otvaraju vrata i zapošljavanju u poslovnom sektoru, u korporacijama i tvrtkama koje su tržišno orijentirane.
U prvome dijelu ove knjige pregledno je predstavljen taj put discipline prema „primijenjenoj“ ili „antropologiji u praksi“ koja se često, iako neprikladno, naziva i „izvanakademskom“ antropologijom. Iako je u okviru „akademske“ etnologije i kulturne antropologije, barem u hrvatskom slučaju, fokus na temeljnim istraživanjima, ona također teže primjeni koja se realizira u formi smjernica za specifične (primjerice, rodne, urbane, integracijske) javne politike, ili kao obrazovni programi (primjerice, sveučilišni kolegiji, radionice, tribine) ili pak kao angažirani glas za marginalizirane ili ranjive društvene skupine. Stoga „čista“ akademska ili „čista“ primijenjena antropologija teško da postoji, to su „zamućeni žanrovi“ u međudjelovanju. No ono što je u fokusu knjige Primijenjena antropologija pitanje je koja i kakva znanja, vještine i kompetencije, a koja se stječu tijekom studija etnologije i kulturne antropologije (trenutno u okviru dvaju studijskih programa na Sveučilištu u Zagrebu te na Sveučilištu u Zadru) bivaju temelj zapošljavanja i rada naših studenata koji svoju egzistenciju ostvaruju izvan akademskog, muzejskog ili konzervatorskog formata zapošljavanja. Drugim riječima, one kolegice i kolege koji etnološka i kulturnoantropološka znanja i vještine upotrebljavaju u „realnom“ sektoru i ponudi na tržištu rada.
Istraživački projekt „Usklađivanje studijskih programa iz područja društvenih i humanističkih znanosti s potrebama tržišta rada“, koji se provodio pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2015. – 2016. godine (voditelj projekta dr. sc. Dragan Bagić) te bio financiran sredstvima Europskog socijalnog fonda, prvo je istraživanje koje je ciljano sveobuhvatnije nastojalo zahvatiti, između ostalih, razvoj karijera alumna etnologije i kulturne antropologije u Hrvatskoj. Uz predstavljanje toga istraživanja, autorice su provele i kvalitativno istraživanje, tj. intervjue s desetak etnologinja/etnologa i kulturnih antropologinja/antropologa koji su završili studij recentno (2021. – 2023.) ili u ranijem razdoblju, ponajviše od 2005. godine. Riječ je o višedesetljetnom rasponu u kojemu su se mijenjali i obrazovni sveučilišni programi, društveno-politička i ekonomska dinamika, kao i potrebe tržišta rada. Intervjui su bili orijentirani na karijerne puteve sugovornica i sugovornika a koji su se ostvarili u „privatnom poduzetništvu u području baštine ili pak u području marketinga te pozicijama kulturnih producenata, konzultanata u području baštine, interpretatora baštine, projektnih menadžera u području kulture i kulturnog turizma, konzultanata ili suradnika u razvoju programa i strategija održivog razvoja zajednica i prostora, konzultanta u području organizacijske kulture, konzultanta u području edukacije i razvoja zaposlenika, interkulturnih posrednika, istraživača tržišta i korisničkog iskustva, suradnika u dizajnu proizvoda, stručnjaka u području brendiranja i marketinga i dr.“ (str. 56). Ukratko, riječ je o zanimanjima koja su dio „rada u biznisu“ – poduzetničke naravi ili u nekim sektorima korporativnog poslovanja – ili pak zaposlenja u civilnom sektoru i „rada u zajednici“. Sukladno kvalitativnom pristupu, autorice iznose desetak studija koje bismo mogli nazvati etnografijama radnih karijera, u kojima se uz analizu i komentar autorica i vlastitim glasom naših kolegica i kolega opisuje njihov karijerni put, rad u multidisciplinarnim timovima, odluke koje su donosili, kontinuirano učenje te prepoznavanje specifičnosti i senzibiliteta etnološke i kulturnoantropološke kvalitativne metodologije i njezine primjene u timskom, organizacijskom, istraživačkom i reprezentacijskom „izvanakademskom“ kontekstu. Drugim riječima, te nam etnografije opisuju i svjedoče o transferabilnosti znanja i vještina stečenih na studiju u poslovni svijet.
U spomenutom projektu iz 2015. – 2016. godine, a u kojemu sam zajedno s autoricom Marijanom Belaj i sama sudjelovala kao članica tima koji se bavio etnologijom i kulturnom antropologijom, analiziralo se tržište rada i promišljalo se o novom studijskom programu koji bi odgovarao i novim okolnostima rada, potražnji za specifičnim znanjima vještinama i kompetencijama. Inovirani je program, nakon postupka akreditacije, konačno pokrenut u akademskoj godini 2024./2025. stavljajući veći naglasak na metodološke predmete, temeljna čitanja literature i studentsku terensku praksu. Sigurna sam da će to poboljšati nastavu, ali trebalo je deset godina da se promjena realizira i ne mogu se oteti dojmu snažnog nesklada dinamika između institucionalne tromosti i akcelerirane poslovno-tržišne scene, kao da živimo u sasvim različitim temporalnostima. Postavljam si i pitanje jesmo li mogli/znali misliti anticipacijski, odnosno jesmo li uopće uzeli u obzir potencijalne promjene koje će se u potražnji za poslovima i vještinama dogoditi za deset godina, kao što su one koje danas vidimo i osjećamo, a to su intenziviran rad od kuće ili prisutnost umjetne inteligencije u procesu rada. Studijski bi programi trebali biti postavljeni tako da omogućuju fleksibilnost da se unutar nastave i kolegija događa ta mijena, da se ojačavaju oni elementi nastave koji će biti direktna reakcija na stanje u području rada, promjena u društvu i potražnje za određenim vještinama i njihovom prilagodbom.
Ono što autorice i ističu u knjizi jest to da je ideji primjene imanentna i budućnosna orijentacija. U etnološkom i antropološkom radu i obrazovanju, a slijedeći zasade discipline, orijentirani smo ili na prošlost (dijakronija) ili na sadašnjost (sinkronija) te smo u tom smislu tempocentrični jer nam iz okulara izmiče budućnost. Baveći se nekim kulturno-društvenim fenomenom, pojavom ili problemom, najčešće se zadržavamo na evidentiranju, analiziranju i interpretiranju stanja, gotovo nikada ne postavljajući pitanje o tome što će se s istraživanim događati u budućnosti. U sklopu kolegija Urbane antropologije više sam puta na taj aspekt razmišljanja poticala studente: ako smo već detaljno, dubinski i kontekstualno analizirali javne prostore, kao što je to bila istraživačka tema u jednoj generaciji, što iz toga proizlazi kao potencijal ili izazov za budućnost urbanog života, kako ga zamišljamo? Budući da je to bilo fakultativno pitanje, vrlo rijetki odlučiti su se upustiti u odgovor i razgovor o tome. Čini se da smo svi prilično inhibirani takvim postavljanjem problema, a razloge nalazim u našem obrazovnom sistemu, u dobrih 12 i više godina prenapregnutog obrazovanja u kojemu se takva pitanja uglavnom ne postavljaju i nisu predviđena nastavnim kurikulima. No, s druge strane, i mi sami u struci često smo vrlo kritični prema budućnosno-poduzetničkim pristupima u kojima bi se naša metodologija – izrazito i suptilno orijentirana na čovjeka – mogla upotrijebiti, primjerice, u svrhu istraživanja iskustava vezanih za neki komercijalni proizvod i time, u konačnici, doprinijeti stvaranju profita za kompaniju. Antropologija se na taj način „miješa“ s neoliberalnom ekonomijom, a koja je česti predmet kritike (zajedno sa svim aspektima prekarnosti, privatizacije i dr.) u humanističkoj disciplini koja analizira društvene i kulturne promjene. Je li to nekompatibilno? Naše kolegice i kolege koji rade u korporativnom sektoru, a obrazovani u duhu refleksivnosti i etičnosti etnologije i kulturne antropologije, tumače svoje radne uloge i na način da vide mogućnost da s „humanističkim načinom razmišljanja“ mogu stvoriti svojevrsnu „protutežu“, da mogu sami pokrenuti neke promjene. Sjetilo me to i na davni odgovor Slavoja Žižeka koji je bio upitan o tome koliko je prikladno da jedna profitabilna korporacija financira i oglašava se na događanju „Subversive Festival“ koji je cijeli fokusiran na kritiku neoliberalnog kapitalizma – odgovor je bio da je upravo takav odnos subverzivan. U svakom slučaju, i unatoč našoj (akademskoj) nelagodi da će kapital kolonizirati sve do čega dođe, pristupi naših kolegica i kolega u realnom sektoru potencijalni su tinjajući korektivi svijeta kojega istražujemo. Kako i pokazuju neka razmišljanja u knjizi, ne radi se samo o pukoj primjeni kvalitativne metodologije i raznih tehnika kvalitativnog istraživanja, nego o cijelom paketu razmišljanja, senzibilnosti, kritičnosti s kojima se tijekom studija gradimo i kasnije unosimo u naš posao, pa ma kako tržišno orijentiran on bio. Upravo zbog te kulturnoantropološke osjetljivosti bliže nam je prepoznati poslove u civilnom sektoru koji uključuje empatiju i rad u zajednici nego poslove u korporativnom, bankarskom ili marketinškom sektoru, no s druge strane naši kolege koji su ušli u „biznis“ nose taj kapacitet osjetljivosti, refleksivnosti i etičnosti kao dio istraživačke i poslovne etike. Nota bene, Etički kodeks Hrvatskoga etnološkog društva koji je nastao prije nešto više od deset godina prepoznaje da članovi ponajviše prakticiraju struku kroz znanstveno-istraživački, nastavni, muzeološki i konzervatorski rad, potpuno izostavljajući primijenjeni aspekt rada u civilnom društvu, poduzetništvu ili korporacijama, te odatle i nove razine odgovornosti koje iz toga proizlaze. Sve su to nove okolnosti u kojima se promišlja struka pa bi i krovni dokument trebalo aktualizirati jer su etičke dileme i izazovi specifični i ovisni o konkretnima, promjenjivim okolnostima rada.
Jednim dijelom, dakle, ova je knjiga ujedno i promišljanje budućnosti struke i dijelom se umješta i podržana je aktualnim projektom koji se odvija pri Institutu za etnologiju i folkloristiku „Kakve gradove želimo? Suvremene transformacije urbanih vizija, praksi i etika“ (EU NextGeneration). Nastavak je to projekta „Urbane budućnosti: zamišljanje i aktiviranje mogućnosti u nemirnim vremenima“ (HRZZ – ARIS) u kojima sudjeluje autorica Tihana Rubić, a ono što su ti projekti doprinijeli ovoj knjizi jest upravo promišljanje budućnosti i pokušaji konceptualizacije budućnosti kao predmeta istraživanja. U Hrvatskoj etnološka i kulturnoantropološka istraživanja nisu u velikoj primjeni u urbanom sektoru, iako, doduše, već četvrt stoljeća sustavno istražujemo urbane teme, pišemo studije i vodimo projekte. Neki pomak dogodio se relativno nedavno, s pozivom za sudjelovanjem u participativnim radionicama s građanima u jednoj zagrebačkoj gradskoj četvrti vezano za urbanistički plan uređenja – to je bio direktni primijenjeni rad s našom kvalitativnom metodologijom i u ulozi medijatora u participativnim procesima. Time se otvara i važno pitanje kako nas široka, stručna i poslovna javnost prepoznaje.
Knjiga ima intenciju učiniti struku etnologije i kulturne antropologije prepoznatljivijom, i to prije svega samim studenticama i studentima koji otkrivaju mogućnosti zaposlenja i rada u struci izvan uobičajenih radnih mjesta, ali također i nastavnicima kako bi se više orijentirali prema vještinama i znanjima unutar svojih tematskih predmeta s kojima se mladi osposobljavaju za tržište rada, pa onda i poslodavcima da prepoznaju kakve kompetencije nose etnolozi i kulturni antropolozi. U tom smislu prepoznatljivosti, posebno je zanimljivo prevođenje naših stručnih kompetencija i vještina u vokabular koji rabe poslodavci i za poslove koji se obavljaju izvan akademske, muzejske i konzervatorske djelatnosti. Pa će tako svima nama u struci temeljna „etnografija“ biti predstavljena ne samo kao „kvalitativno istraživanje“, nego „prevedena za radno mjesto“ kao tehnika kojom smo ovladali sljedeće vještine: prilagodljivost situaciji, pozornost na detalje, aktivno slušanje i angažman u zajednici Zanimljivo je da mi je više kolegica koje su već dugo u akademskom „poslu u struci“ komentiralo da su kroz taj „prijevod“ i same svoja znanja, vještine i kompetencije vidjele na drugačiji način, gotovo pa očuđujuće, čak i s ushitom, tako da ova knjiga nije vrijedna samo za generacije koje dolaze, nego i za nas koji smo u struci već dugi niz godina. I da parafraziram ono što antropologiju muči oduvijek – ovdje se ne radi o tome što je „izgubljeno u prijevodu“, nego ovaj put vidimo potencijal onoga što prijevod donosi – novi pogled i prepoznatljivost vještina i znanja u širokoj javnosti i gospodarskom svijetu.
Sve u svemu, pitanje je uglavnom dvosmjerno – što etnologija i kulturna antropologija može dati primijenjenim istraživanjima, poglavito ovima u sferi poduzetničkog i korporativnog svijeta, ali i što će ta istraživanja i rad naših kolegica i kolega u takvim primijenjenim djelatnostima donijeti „akademskoj“ i teorijskoj antropologiji u smislu promišljanja metoda, nekih novih koncepata, novih momenata refleksivnosti i izgradnje discipline. U stvari mnoge promjene u struci u posljednjih trideset godina lijepo je vidjeti – privilegija je dugoga rada u struci i dugih godina života da se te razne promjene, zaokreti, trendovi, izmjena tema i pristupa vidi kao silno mreškanje u moru od struke, a čini se da je s izrazitije primijenjenim istraživanjima u etnologiji i kulturnoj antropologiji neki novi val na horizontu.
Da zaključim, mislim da je ova knjiga bazna knjiga – osnovna, početnica – od koje će se dalje razvijati i nastavljati promišljanje toga područja, terminologije, uvida u naše vještine i znanja kroz drugačiji vokabular koji je prisutniji danas u svijetu rada. Sigurna sam da će se knjiga puno referirati i komentirati, pojmovi i termini dalje će se brusiti sad kad ih imamo sustavno obrađene u ovoj knjizi. Knjiga je pozitivna i afirmativna jer doprinosi prepoznatljivosti struke u svijetu i nama samima – neki su mi rekli da je knjiga osvještavajuća jer nama starijima daje novi pogled na to što radimo i koja znanja imamo, a mlađima neka vrsta uvida što bi moglo biti i gdje bi se sa svojim studijem mogli naći – kao prozor u budućnost. Odatle sam i pomislila – baš dobro da je naslovnica knjige žuta! Žuta boja – između ostaloga – označava „mentalnu aktivnost, moć ideja, analitičnost, nove mogućnosti, jasnoću osjećaja, sreću i intelekt“, potiče kreativnost i optimizam, a često se upotrebljava i za reklamu novih proizvoda i privlačenje pažnje[i] – želim da ova knjiga i privuče pažnju i stvara nove mogućnosti![ii]
[i] https://gsio-skolski-list.com/skolska-knjiznica/simbolika-zute-boje/
[ii] Knjiga je u otvorenom pristupu dostupna na stranicama Hrvatskoga etnološkog društva (https://hrvatskoetnoloskodrustvo.hr/o-hed-biblioteci/izdanja/).
Republika 9-10, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Valentina Gulin Zrnić: Humanisti u realnom sektoru ili o „čudnim poslovima“ etnologa i kulturnih antropologa