Milinović Dino
Biografija
Rođen sam 1959. godine u Zagrebu, gdje sam pohađao Klasičnu gimnaziju i diplomirao na studiju povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1984.). Doktorirao sam 1989. na studiju kasnoantičke civilizacije na Sorbonni u Parizu (diploma doktorata III ciklusa nostrificirana u RH kao magisterij). Od 1991. do 2001. godine radio sam u državnoj službi (Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo kulture), kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u veleposlanstvu RH u Parizu. Za doprinos na tome području odlikovan sam 1996. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nakon 2001. godine predajem na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, sve do umirovljenja 2026. godine (u statusu redovitog profesora). Na Filozofskom fakultetu obranio sam doktorat na temu Bjelokosnog plenarija iz riznice Zagrebačke katedrale (2005.) Objavio sam brojne znanstvene studije i članke s područja kasnoantičke i ranokršćanske civilizacije i umjetnosti, na hrvatskom, francuskom i engleskom jeziku, te nekoliko knjiga (Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti, Hrvatska sveučilišna naklada i FF Press, Zagreb, 2016; Seuso: autopsija jednog slučaja, AGM, Zagreb, 2016.; Umjetnost crkvenih riznica. Bjelokosni plenarij iz riznice Zagrebačke katedrale, Hrvatska sveučilišna naklada, 2020.; Prikazi Kristova rođenja u prvoj kršćanskoj umjetnosti, Hrvatska sveučilišna naklada i FF Press, 2024.). Knjiga Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti nagrađena je 2017. Godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Od 2022. do 2026. godine bio sam predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.
Usporedo sa znanstvenim radom, bavim se pisanjem. Objavio sam pet romana (Kradljivac uspomena, Znanje, Zagreb, 2002.; Tamo gdje prestaje cesta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007.; Skriveno, Meandar, Zagreb, 2013.; Marulov san, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019.; Orfelin. Roman iz tamnice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022.) te nekoliko dramskih tekstova (Svijet je muškog roda, Matica hrvatska, 2021.). Prema romanu Kradljivac uspomena redatelj Vicko Ruić snimio je igrani film (2006). Četiri romana doživjela su adaptaciju za radio (Radio roman na 3. programu Hrvatskoga radija), a Marulov san nadahnuo je dokumentarno-igrani film učenika i nastavnika Gimnazije Marka Marulića u Splitu (u pripremi).
U Matici hrvatskoj sam član uredništva Hrvatske revije i pročelnik Odjela za likovne umjetnosti. Od 2024. do 2026. bio sam član uredništva „Vijenca“.
Organizator sam (s Lilijanom Domić) prvoga javnog predstavljanja grupe hrvatskih umjetnika u Parizu na Salonu mladih nakon stjecanja neovisnosti (Groupe croate na Salon de la jeune peinture, Grand Palais, veljača 1992.). Kao član udruge Pasionska baština sudjelovao sam u organizaciji brojnih likovnih manifestacija i bio član prosudbenih odbora likovnih natječaja koje je udruga organizirala. Urednik sam prvog zbornika međunarodnoga znanstvenog skupa „Pasionska baština: Muka kao nepresušno nadahnuće u kulturi“ (1999.) te zbornika u čast mr. Jozi Čikešu u povodu 30. godina djelovanja udruge Pasionska baština (2025.; zajedno s prof. dr. Stjepanom Pepeljnjakom).
Glavni sam autor izložbe „U početku bijaše kraljevstvo“ povodom 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva (Klovićevi dvori, listopad 2025. – ožujak 2026.), za što sam imao čast dobiti nagradu Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti / Društva za hrvatsku povjesnicu.
Član sam Društva hrvatskih književnika, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Matice hrvatske.
Izbor iz djela
U slavu spomenika[1]
Doušnik! Ružne li riječi, mislio je Marulić, ali kako drugačije nazvati toga koji je prekršio prisegu društva i njegovu pripovijetku o krađi careva plašta predao kancelaru na čitanje, a da njega pritom nije ništa pitao! Kada je sve bilo gotovo, a vijećnici se, zajedno s knezom, povukli da bi donijeli sud o korištenju kamena s amfiteatra i drugih ruševina u Saloni, Frane Božičević je prvi prišao, zagrlio ga i čestitao, poljubio u obraz. Iskreni, prijateljski poljubac i nehinjena radost u njegovim vedrim, plavim očima podsjetili su Marulića na čisto nebo poslije bure. Ne, Frane to ne bi učinio! Slijedio je Frane Martinčić koji ga je usporedio s Ciceronom i izjavio da će knez sada morati dva puta razmisliti prije no što odobri nastavak uništavanja salonitanskih spomenika. Niti Frane Martinčić nije taj! Njegova ljubav prema domu ne poznaje granice! Onda je sve još začinio Nikola Alberti, pohvalivši govor koji je, kako je rekao, sretni spoj atičke i azijske škole, pa je pred svima predložio da ga se što prije pripremi za tisak i to na trošak komune. Nikola je dobar momak, iz čestite kuće, on ih ne bi izdao! Posljednji je prišao Jerolim Papalić. Njegova je pohvala bila suzdržana; bilo je u njoj skrivene zajedljivosti, možda i žalac ljubomore. Posljednjih se tjedana Jerolim Papalić iz nepoznatog razloga promijenio, postao nepovjerljiv i zatvoren, izbjegava ga, ne odgovara na pisma i pjesme koje mu Marulić šalje. Je li on doušnik? Ali, kakav bi interes Papalić mogao imati da kancelaru potajno dojavljuje što pišu i što čitaju Čuvari pamćenja?! O svemu tome morat će razmisliti nekom drugom zgodom, jer pisari su već zauzeli svoja mjesta, što znači da će se knez s vijećnicima svaki čas vratiti u dvoranu. Na početku jutrošnje sjednice, Marulić je zatražio i dobio mogućnost da se obrati Velikome vijeću. Proveo je besanu noć pripremajući govor, s Petkom za leđima koja je dremuckala i puhala u snu, ometajući ga pri radu, ali jadnica je još uvijek bila u šoku od događaja prethodne noći i nije ga ni časka ispuštala iz vida. Poslije svega, s pripremljenim govorom nije bio zadovoljan; neposredno prije nastupa odlučio je da ga neće čitati. Umjesto toga, prepustio se osjećajima da ga vode, poput broda što pušta da ga plima otplavi na pučinu, gdje će razviti jedra i zaploviti nošen prvim vjetrom koji naiđe. Nije to bio primjer uzornoga govorništva, kako je rekao Nikola Alberti, još manje atičke škole, kako je mislio Frane Martinčić, a ponajmanje dostojni hommage Ciceronovu stilu, već vapaj u koji je unio svu svoju ljubav prema starinama i prema domovini.
„Svaki put kada bih lutao po kamenim ruševinama i razvalinama Salone“ – započeo je Marulić i sve se glave vijećnika okrenuše prema njemu. – „Razmišljao bih o tome kolika je nekoć bila slava našega očinskog tla. Kakav je, naime, ili kako velik bio taj grad ne svjedoče samo njegovi ostatci, nego na to ukazuju i vjerodostojne riječi drevnih povjesničara. Plinije Mlađi veli: Kolonija Salona od Jadere 222 tisuća koraka. Pod njezinom su jurisdikcijom Delmati, kojima su snage popisane u 367 dekurija, što ih on i poimence nabraja. Strabon u svojoj knjizi Zemljopisa tvrdi da je Salona delmatsko trgovačko središte, a o samim Delmatima kaže da je to pleme više godina ratovalo protiv Rimljana. U Cezarovim Zabilješkama nalazimo zapisano da je Marko Oktavije, Pompejev general, došao s brodovima u Salonu, gdje je pobunio Delmate i ostale barbare protiv Cezara, a kada zajednicu rimskih građana u Saloni nije mogao pridobiti ni obećanjima ni ukazivanjem na opasnost, odlučio je krenuti u napad, no oni se hrabro opirahu. Napokon, rasporedivši žene i djecu po zidinama te izašavši kroz vrata, napadnu i osvoje Oktavijanov tabor, te uz nemali pokolj primoraju preživjele da pobjegnu na brodove. Doista, takva je tada bila vjernost i takva ratna hrabrost u naših predaka! K tomu je car Dioklecijan, rođen u Saloni, svojom hrabrošću i junačkim djelima zaslužio da bude uzdignut na rimsko prijestolje. Pošto se zatim odrekao vlasti, ostatak života proveo je u zavičaju kao privatna osoba. A kad su ga pozvali natrag u Rim da preuzme negdašnji položaj, više je volio ovdje ostarjeti kao privatnik nego u Rimu vladati kao car: toliko ga je osvojila i ljupkost krajolika i spokojna dokolica na osami…“.[2]
Zastane na trenutak, dajući vijećnicima vremena da predahnu. Svi važniji splitski plemići bili su tu, od Jerolima i Kristofora Papalića, Grisogona, Čipčića, Tartaglie, Balčića, Cambija, Lukarevića, Petračića, Božičevića, Martinčića i Albertija. Bilo je i nekoliko pučana, koji su nedavno dobili dopuštenje da sudjeluju u financijskim poslovima komune i kao takvi mogli su nazočiti sjednicama Vijeća. U dnu dvorane, kancelar je stajao s lijeva knezu, mladi Mlečanin Agostini s desna. Učini mu se da se kancelar zadovoljno osmjehuje. Agostini je, pak, djelovao nervozno, vrtio se i poigravao rukavicama; s vremena na vrijeme nagnuo bi se prema knezu i nešto mu povjerljivo šapnuo na uho. Knez je, međutim, sjedio uspravno i ukočeno poput kakve svetačke slike na crkvenom oltaru. Do ove trojice s lijeva i desna stajali su suci i savjetnici, egzaminatori i inkvizitori, advokati, dva justicijara i sindika te ser Ciprijan, mastilac koji je nedavno bio izabran za pučkog soprastanta.
„Takvi su, dakle, bili naši preci“ – nastavi Marulić. – „Neki čak kažu da su slali pomoć Grcima dok su opsjedali Troju i da ratne galije koje su opremili, njih sedamdeset i dvije, brojem nadmašuju današnju mletačku mornaricu! Bez sumnje su to pretjerivanja kojima svi gradovi nastoje uljepšati svoje podrijetlo, zašto ne bismo i mi? Od tih salonitanskih građana nastali su u kasnija vremena s Božjom pomoći splitski plemići. I zato je istinit glas o njihovu plemstvu, jer su plemićkog podrijetla kao što su Venecijanci, Padovanci i premnogi drugi plemići imali svoje staro ishodište od Trojanaca. Sjetite se što su naši oci zapisali u statutu grada…“ – Marulić podigne desnu ruku i ispruži kažiprst. – „Splićani moraju biti mudri, kad pred očima imaju propast Salone te drugih blizih i dalekih gradova, tako su rekli. A ipak, sada čujem kako neki govore da zbog vlastite sigurnosti moramo rušiti spomenike koje su naši stari gradili radi slave. Kažu da ih je strah da se neprijatelj ne bi utvrdio među ruševinama, jer bi nam tada život učinio nemogućim. Nestalo bi sigurnosti za seljaka u polju, za pastira na paši, za naše posjede i prihode. O kakvoj to sigurnosti govorite?! Ta svi dobro znamo da nje već dugo nema. Zar nisu Turci prije neki dan iz polja, samo s Balčićevih i Tartaglinih posjeda odveli tri tisuće grla stoke? Lako za stoku! Zar nisu tebi, Lukariću, odveli stotinjak seljaka? Namjerno kažem odveli, a ne oteli, jer nitko ih nije niti pokušao spriječiti! A tko bi ih i mogao spriječiti? U čitavom je gradu tisuću ljudi sposobnih za oružje, bez mnogo iskustva, te stotinu pedeset profesionalnih vojnika. Oni bi se morali suprotstaviti sili od desetak tisuća izvježbanih i spretnih konjanika, koji čitav život ratuju, koji su pobjeđivali kršćanske armije, pokorili Grke, Bugare, Srbe, Bosance, Albance… Nikakve sigurnosti, dakle, nema i nemojte govoriti o njoj dok ne budete u mogućnosti s mačem u ruci štititi zemlju…“ – Marulić ponovo zastane i pusti da žamor odobravanja prođe dvoranom. – „Ako je doista tako, ako smatrate da će nam rušenje amfiteatra donijeti više sigurnosti, zašto onda sami na istome mjestu ne napravimo utvrdu i postavimo svoju posadu? Zašto umjesto toga gradimo nove utvrde i stražarnice u Solinu trošeći ovo malo novca što imamo?“ – žamor u dvorani je jačao i on osjeti nadolazak vala što svakog govornika upozorava da je došlo vrijeme za odlučujući napad. – „Ne samo da Turci ruše sve što su naši preci sagradili, sada i naši saveznici, naši zaštitnici, daju svoj obol sveopćoj propasti, kao da su se urotili s neprijateljem protiv nas. Nekidan je u staroj kuli u luci nađen veliki sarkofag…“ – vidio je kako se kancelar na spomen sarkofaga lagano trgnuo i podigao oči k nebu. – „Što ćemo s njime? Pošaljimo ga u Veneciju, kažete, kao da se radi o Trojanskome konju i kao da smo mudro postupili što ga ne ostavljamo u gradu! Ništa zato ako je to grob cara koji je podigao ovu palaču! Što ćemo s rimskim spomenicima u Saloni? Srušit ćemo ih, pobrati kamen i poslati ga u Veneciju! To nije za nas, ionako to nismo sagradili mi, ti spomenici nisu djelo naših ruku! Tako misle i tako govore neki koji su tek nedavno pristigli u naš grad…“ – Marulić se zagleda u Agostinija, a za njim se povedoše i glave drugih u publici. – „Kao da to nije brački kamen, ili trogirski mramor, kao da na njemu nisu radili naši kavaduri i škarpelini! Čiji je to znoj, ako ne naših cipadura, batidura, diladura, žbocadura i grezuna?! Svi ste vidjeli blokove u luci pred neki dan koje je naš mladi prijatelj Agostini utovario na galiju i poslao put Mletaka. Zašto? Zašto, pitam?“ – stavi ruku na uho, kao da slabo čuje. – „Poslužit će za još jednu novu palaču, ili crkvu! Slava Republike slava je svih njezinih podanika, kažu. Neka. Ne smeta me ljepota Venecije, ali što će ostati nama? Taj kamen je naše pamćenje, naše biće, naš duh i naš dah! To je zrak koji dišemo! To smo mi! Kada se opiremo Turcima, za što se borimo? Pa, nije valjda samo za stoku i vinograde, nije niti za goli život, jer što bi bio život bez svega što smo naslijedili kroz stoljeća? Bili bismo ljudi bez prošlosti, bez imena. Ne zaboravite Cezarove riječi o našim precima, istim onima koji su naselili ovaj grad. Naposljetku…“ – Marulić obiđe pogledom dvoranu, zadržavajući se trenutak na svakom pojedinom vijećniku. – „Ako ste ipak skloni zanemariti razloge što sam ih do sada naveo ili mislite da me ponijela pretjerana ljubav prema domovini, postavite sebi barem pitanje koliko ćete u ovom poslu izgubiti. Ponavljam, izgubiti, jer zaraditi sigurno nećete! Svaki blok kamena koji je pred neki dan utovaren na mletačku galiju pravo je malo bogatstvo. Pomnožio sam, odoka, količinu kamena koji su naši radnici neki dan ubrali u Saloni s cijenom kamena u Veneciji i došao do iznosa od deset tisuća dukata, a tome valja dodati i troškove prijevoza brodom od Splita do Mletaka. Za one koji nisu upućeni u cijenu građevinskog materijala, u Veneciji je taj iznos dostatan za izgradnju plemićke palače na Velikom kanalu! S tim novcem možemo obnoviti dobar dio gradskih zidina i dovršiti utvrde na Kuku i u Solinu. Koliko će, dakle, grad zaraditi? Tko će nam platiti? Vidim da se gledate u čudu, da ne znate. I konačno, je li vlada u Veneciji odobrila takav postupak? Ako jest, zašto nismo vidjeli potpisani nalog? Kao što vidite, Splićani, radite na svoju štetu. Niti su to čisti računi, niti ćete od toga vi imati ikakve koristi!“
*
– Lijep govor. Naš mladi prijatelj Martinčić misli da ste izrekli pravu filipiku, dostojnu Demostena – rekao je Jerolim Papalić. – Pretpostavljam da ste ciljali centralnu vlast u Veneciji? Samo da nam se to ne obije o glavu!
– Nisam imao takvih namjera. Zapravo, više bih volio da sam vas podsjetio na Ciceronov govor protiv Vera.
– Mislite na rimskoga guvernera Sicilije koji je silom prisvojio umjetnine u posjedu bogatih lokalnih obitelji? – Papalić je samozadovoljno pogladio bradu, pa se nagnuo i prišapnuo mu na uho. – Na koga ciljate? Na kneza? Ili na Agostinija?
Marulić ga pogleda, ali ništa ne odgovori. Pomisao da je Papalić doušnik nije mu izlazila iz glave.
– Dragi Marule – Papalić će ozbiljno. – Nisam jedini u našem društvu koji osjeća da nam nešto tajite. Što vas muči? Recite, možda možemo pomoći?! Ili nemate povjerenja u nas?
– Dragi prijatelju, ako sam vam išta prešutio, to je samo zato da vas ne izlažem nepotrebnoj opasnosti. Vidite da se oko nas zbivaju čudne stvari.
– Istina, čuo sam što se dogodilo. Provala u kuću… Strašno – zabrinuto je vrtio glavom Papalić, ali u njegovu glasu nije bilo iskrena suosjećanja kakvo bi očekivao od prijatelja. – Kad bi domaćin znao u koju će uru doći lopov…
– Bdio bi i ne bi dopustio da mu prokopa kuću, kaže Matej. Čini se da nisam bio dovoljno budan.
– Čuo sam isto tako da su pred neki dan u moru pronašli Musu, onoga trgovca. Otrovan! – zgrozio se Papalić, ali samo na kratko, jer već idući tren nije mogao suspregnuti slavodobitni osmijeh. – Ali, nekako je bilo za očekivati da će taj lopov prije ili kasnije stradati, zar ne? Bivši gradski krvnik, netko tko je godinama davio i vješao ljude, rezao im glave, a onda umislio da je veliki poznavatelj umjetnosti… Bilo bi smiješno, da nije tragično, ne mislite?
Odakle mu to da je Musa otrovan, pitao se Marulić. Bio je uvjeren da jedino oni koji su prisustvovali mučnoj seansi obdukcije što ju je u zatvorskoj mrtvačnici izveo Agostini znaju pravu istinu o krvnikovoj smrti: kancelar, zapovjednik straže i on sam. Nema sumnje, sve upućuje na to, Jerolim Papalić je doušnik! Samo, kakvu bi korist imao od te nečasne uloge? Istu kao nekoć Ver na Siciliji? Musinu zbirku starina?! Razmišljao je što reći, ali uto se pojavio kancelar.
– Vijeće nije moglo donijeti odluku – rekao je, ozarena lica. – Knez je prihvatio naš prijedlog da se od vlade u Veneciji zatraži obrazloženje postupka i postavi pitanje raspodjele dobiti. Do tada, neće biti novih rušenja spomenika, niti pošiljki kamena. Čestitam, ser Maruliću, uspjeli smo!
– Uspjeli ste? – začudio se Papalić. Tren kasnije lice mu se zgrčilo od ljubomore, a donja usna stala ljutito podrhtavati. – Što to dogovarate između sebe? I zašto meni niste ništa rekli?
– Koliko vidim, vi u posljednje vrijeme radije drugujete s Agostinijem nego s nama – odbrusi mu kancelar, na što se Papalić uvrijeđeno okrene i udalji bez pozdrava. Kancelar je gledao za njim i negodujući vrtio glavom. – Spetljao se s mletačkim fićfirićem i vodi ga naokolo u obilaske svojih posjeda, kao princa nasljednika. Pred neki dan viđeni su zajedno u polju, blizu solinskih ruševina, a sutradan je s kola ispred Papalićeve palače istovaren veliki drveni sanduk u kakvima se pokapaju mrtvaci. Kažu mi da su ga četiri momka nosili tako pažljivo kao da je u pitanju porculan! Uostalom, pouzdano znam da nitko u obitelji Papalića nije umro. Što vi mislite, što je moglo biti u sanduku? – kancelar se zagleda u Marulića.
– Ciljate na starine iz amfiteatra? Papalić je jako ponosan na svoju zbirku, vjerojatno ne bi imao ništa protiv da je poveća. Ali, da li bi zbog toga bio spreman na dogovor s Agostinijem? – Marulić osjeti kako mu se srce puni tugom. Smatrao je Jerolima Papalića dobrim prijateljem, hvalio ga, nazivao najodličnijim od svih svirača, ponosom Splita, uspoređivao ga s Febom Apolonom: Kad mu preslatku glazbu i pjesmu začuju Muze, / Pomisli svaka: „Pa, to naš je zasvirao Feb!“[3] A sada? Ipak, čini se da niti on nije kancelarov doušnik. – Ne znam ni sam što bih mislio. Kada se vraćaju poslanici koje ste poslali u Mletke?
– Sve ovisi o tome hoće li ih vlada odmah saslušati. Još malo, strpimo se – odgovori kancelar, ali na licu mu se vidjelo da je i on nestrpljiv.
**
[1] Iz romana „Marulov san“, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019.
[2] Prema Marulićevu tekstu In epigrammata priscorum commentarius (Tumač uz natpise starih).
[3] Ep. 30, 9-10 (Jerolimu Papaliću).
ZONE 2
Naposljetku ti je dosta modernoga doba
Eiffelov toranj nije pretkazanje ničega dobrog
Liči na lansirnu rampu supersoničnih raketa zemlja-zemlja
Protivno Guillaumeu vapiš za zvukom antičke elegije
Cvrčcima što cvrče među tri dorska stupa
povrh kuće u Pučišćima na Braču.
Ali onda si se ponovo vinuo u zrak, na deset tisuća metara
promatraš oblake: cirusi, kumulusi, ovčice
kako se miješaju nad Plitvičkim jezerima
dok avion u luku zaobilazi no-flight zonu iznad Bosne
Bliže suncu, na minus 47 stupnjeva
pod blagim osmjehom stjuardese koja nudi čaj ili kavu
vraća ti se pjesma
Nije je bilo godinama
o, godine posne!
Prisjećaš se
Još jutros, u sjeni sfinge, pred zagonetkom hijeroglifa
Na Peristilu si zaklanjao oči od jarkoga rujanskog sunca
U vestibulu careve palače susreo drskog tata
koji je ukrao plašt s njegova groba.
A sada
O tempora! Koja Vremena!
Prepuštamo se brzini i već nas nema.
Jer sada si opet dijete zvijezda
gledaš dva aviona koji poput pčela jure ususret matici na vrućem limenom krovu nosača
negdje na pučini Jadrana.
I moraš to zapisati, jer čuđenju nikad kraja
Bez obzira na prijezir doba u kojemu živiš
Moraš to zapisati, kao Guillaume prije tebe
Kao i on i ti vrludaš zonama
Od jedne granice do druge
Dok svijet se polako topi u rupi od ozona
Onda si (i to je znak vremena), tko će ga znati zašto
u malom mjestu u Njemačkoj
s hotelom i gostionom na trgu ispred željezničke stanice
gdje usamljeni gost ispija nadolazeći dan, i onaj poslije.
Govoriš njemački, ne predobro, i kontrolor se ljuti zbog karte
koja je Dillingen-Donauwirth-Augsburg, a ne Dillingen-Ulm
Svejedno, kažeš, i bacaš ramena u zrak
Jednoga dana i to ćeš zapisati
u rajnskoj noći otvaraš Guillaumea
čitaš Les Rhenanes.
Veliki sjeverni prozori staroga samostana gledaju u strano nebo
mudrost starih zvjezdoznanaca vodi tvoj pogled
prema zvijezdi u konstelaciji Oriona.
Ona usmjerava tvoja putovanja
ona putuje zajedno s tobom
i pomiče se s tobom na velikom svodu.
Ti si vaga na zapadnom nebu,
divlja svinja istočno od Tibeta,
posebno štovana u pokrajini Zhing-Tao,
pametan i mekan, kako reče kineski kolačić za sreću
u restoranu off off Broadway u New Yorku.
Jutro je
Čekaš na njezine upute
koje će ti kuvertirano uručiti provodnik vlaka na novoj postaji
Stojiš pred njom kao pred stvoriteljem
(jer, koji put ga želiš prepoznati u vidljivom, makar samo u bljesku svjetlosti)
poput đaka, u školi u Mesićevoj ulici
poput djeteta, na Grani, pred majkom
poput ljubavnika, pred licima čija imena lutaju
i imenima koja nemaju lica
poput dodira od kojih su sazdani otisci tvojih prstiju.
Mislio si da te je napustila
ali sada, na kraju drugog milenija,
usred ravnodušnosti rata, ponovo otkrivaš okus njenih rima.
Zone kojima lutaš pune su njenih znakova
Žene koje susrećeš pune su njenih poruka
One u tebi prepoznaju glasnika, putnika,
Mašu ti u prolazu
Poput Šoljanovih djevojaka koje ispraćaju vlakove.
Poezija, to je ovaj kasni film i dvoje razdvojenih gledalaca
čiju čežnju čitaš u dimu projektora.
Poezija, to je život u tebi
koji čeka da se prospe
to su usta koja te pohlepno gutaju
to je mjesec koji se prelijeva nad bijelim planinama Krete
dok Atisov svećenik natapa Zeusov otok sjemenom davnih dana.
Onda toplinu sjećanja guta plamen i guše glasovi
koji proriču kraj svijeta:
1991, 1997, 2001 ???
pet godina, najviše pet godina, kažu,
Otvaraju Sibiline knjige,
traže ključ za tumačenje Nostradamusovih snova,
vide kroz hermeneutiku Hermesa Trismegista
najavljuju super viruse i kraj rađanja:
prvo će nestati pčele,
ti simboli livada, djetinjstva i nevinosti
Pa muškarci koji svemu tomu nisu dorasli.
Kao da smo do danas bili bezgrješni
kao da do danas nije bilo razloga da nestanemo.
Sve je to zamorno
i dosta ti je modernih vremena
željeza, čelika i stakla (o Eiffelov tornju, svemu si ti kriv!)
Tvoje Zone se odmataju unatrag
u njima nema mjesta za doušnike novoga stoljeća,
DVD-e, k-packove ili mjtripode
Za twittere, facebook ili UI nano katode.
Budi svoja zona
budi vjeran svojoj zoni
Vidi, tamo je rue Mouffetard i place de Contrescarpe
tamo je Dinko Štambak
tamo je kavana u kojoj se pila kava od 4 do 6
i raspredalo o Parizu i dalekom Imotskom
Tamo je Gavella i tvoja prva kazališna predstava,
tamo je Wall Street i tvoja jedina dionica
tamo je Moskva i Crveni trg zameten u snijegu
tamo je Hrvatska, Dubrovnik i Vukovar.
Bože, da li si ikada vidio vjernika s toliko lica…
Tolika vrata, toliki propusi, toliko vremena
Jedna zona, jedna jedina zona…