Uvodni dio putopisne knjige
Postoji li dijete koje barem jedanput nije pomislilo kako se s mjesta gdje se u daljini dodiruju nebo i zemlja mogu dotaknuti oblaci? I postoji li ijedno koje barem na trenutak nije zamišljalo kako stoji visoko gore i prstima ih dodiruje? To je prva misao koja počiva na groblju zaboravljenih iluzija koje kroz život ostavljamo iza sebe, kao najživlje sjećanje na davna, nevina vremena, kada ništa nije predstavljalo privid, i kada nije postojala granica između mašte i stvarnosti.
Planine trajno mijenjaju percepciju svijeta koji nas okružuje. Skepsa odraslih, koja ograničava dječju maštu, kada nam se ono očigledno prikazuje kao nešto neuhvatljivo, navodi na pomisao da svijet oko nas krije u sebi nedokučivu tajnu, koja će nam se razotkriti tek kada porastemo, da se radi o nečemu zastrašujućem, poput legendi o kojima smo slušali, koje govore o planinskim jezerima čije se vode iznenada pokrenu iz višestoljetnog sna, ili o crkvenim zvonima čiji zvuk dopire duboko ispod zemlje, iz svijeta mrtvih, o ukletim proplancima po kojima za punog Mjeseca igraju zle vile s kozjim papcima umjesto stopala… Ili legenda o zmijskim carevima, koju sam samo jedanput čuo u životu, slučajno, iz usta drage, davno preminule žene. Govori o zmijama koje su se nakon određenog broja godina pretvarale u zmajeve, pod uvjetom da su odrastale daleko od urokljivih ljudskih očiju, jer je i letimičan ljudski pogled bio dovoljan da zaustavi taj neobični preobražaj. Svaki susret sa zmijskim carevima završavao je kobno po ljude, i nemali broj puta, prilikom osamljeničkih dječačkih šetnji šumama kojima sam oduvijek bio fasciniran, jer su započinjale stotinjak metara dalje od kuće u kojoj sam odrastao, u strahu sam zastajao, osluškujući zvukove šume i zamišljajući strašnog zmijskog cara koji će se u jednom trenutku pojaviti ispred mene.
Nakon prvih dječjih pobjeda, prvih koraka i prvih izgovorenih riječi, nakon spoznaje šarenog svijeta boja i misterija brojeva, rađa se misao o neuhvatljivim oblacima. I možda se u nama baš tada, u netaknutim i djevičanskim predjelima dječje mašte, nakon prvog doživljenog poraza, zametne svijest o vlastitoj smrtnosti?
Naša najranija sjećanja vezana su uz masive u bližem okruženju, čiji su vrhovi i valovite mrke krivulje zatvarali liniju horizonta koja je u našoj imaginaciji predstavljala granicu poznatog svijeta. Već tada, a da toga nismo bili ni svjesni, stvarali smo vlastitu legendu o planini, kao prvu spoznaju o dalekom svijetu u kojem ne vrijede uvriježena pravila, koja se, u godinama koje su došle, širila i upotpunjavala. Taj svijet ostaje trajno u nama, ma gdje nas život odvede. On je okamenjena slika jednog vremena, prapočetak koji nas uvijek iznova podsjeća na sva iznevjerena očekivanja, na ono što smo bili u usporedbi s onim što smo u međuvremenu postali. To je i jedan od razloga zbog kojeg studenti pojedinih prirodoslovnih, rudarskog ili šumarskog fakulteta, bez obzira jesu li studirali u Sarajevu, Mostaru ili Zagrebu, a koji potječu iz mjesta podno Vranice, za temu svog diplomskog rada gotovo uvijek uzimaju Vranicu, njezinu biljnu i rudnu raznolikost. Ta genetska spona učvršćena je sedamdesetih i osamdesetih, kada su generacije učenika viših razreda osnovnih i srednjih škola iz općine Gornji Vakuf, u kojoj sam odrastao, a koja je smještena uz zapadnu stranu planine, organizirano odlazili na Vranicu, gdje su učenici pošumljavali planinske goleti i od zarađenog novca financirali put na školske ekskurzije. Upravo zahvaljujući Vranici, generacije Uskopljana prvi su put u životu vidjele more, posjetile Dubrovnik, Pulu, Plitvička jezera, Postojinsku jamu, pa i Trst, koji je moja generacija posjetila nakon završetka osnovne škole, 1978. godine, u jeku poznate potrošačke groznice koja je jedno od mitskih mjesta kasnog jugoslavenskog socijalizma, kada su tisuće građana hrlile na mitski Ponte Rosso, najveću tržnicu na otvorenom koju sam dotada vidio u životu, što je iz moje perspektive predstavljao i prvi uvid u zapadnjački potrošački raj, o kojem smo dotada samo slušali. (Na Ponte Rossu, uz neizostavne farmerice, kupio sam jeftini tamnozeleni tranzistor proizveden u Hong Kongu, na kojem su razmetljivo bile označene najvažnije europske radio stanice, što me i navelo da ga kupim, a koji se pokvario već na izlazu iz Italije, prije nego što smo u povratku stigli na granični prijelaz Sežana, što je u mojoj imaginaciji donekle narušilo mit o Zapadu, a ujedno i mit o savršenom svijetu.)
Prvi izlazak na dijelove planine s kojih se otvaraju daleki vidici, jedan je od događaja koji gotovo neizmijenjeni ostaju u sjećanju za cijeli život. Početkom rata iz devedesetih, zatekao sam se na mjestu odakle se otvarao pogled na gornjovrbasku dolinu. Iz izmaglice iza koje je ležalo Jajce, udaljeno šezdesetak kilometara odatle, dopirale su potmule detonacije. Prva misao koja mi se javila, usprkos ratu i potonulom svijetu djetinjstva, bila je ta koliko su ljudi mali i beznačajni. Istovremeno, obuzela me i bogobojazna poniznost, kada vam se učini da je iz vas iscurila i posljednja mrvica adrenalina, koji nam je tih dana kolao žilama. Ta poniznost, koju sam osjetio, a koja se pri svakom novom izlasku na planinu neizostavno vraćala, neodoljivo me podsjetila na prvi ulazak u crkvu, kojeg se danas gotovo i ne sjećam, osim tog osjećaja koji me svega preplavio. Kao da su planine praiskonski hramovi iz dalekih, barbarskih vremena, atavizam koji je duboko urezan u naš genetski kod. (Na planini smo proveli gotovo pola godine, upoznali njezine ćudi, snježne mećave i oluje. Divili smo se jednom suborcu, zaljubljeniku u planine, koji je cijelo vrijeme, poput kakvog šamana, nepogrešivo najavljivao kišu ili snijeg. Jedne prilike, dok me promatrao kako meljem kavu bakrenim mlinom, najavio je kišu. I ovaj put nepogrešivo. Pokazao je na dlan ruke kojom sam držao mlin, na kojem su ostali otrovnozeleni tragovi patine. To se događa, rekao je, kada je visok postotak vlage u zraku, koja prethodi kiši.)
Kod stanovništva iz mjesta podno Vranice, ili iz sela posijanih po njezinim obroncima, povezanost ljudi i planina mnogo je dublja. Sva ta sela imala su svoje stanove, dijelove planine gdje su mještani provodili ljeta, napasajući stoku. Izraz stan, čije je izvorno značenje zemlja, potječe iz staroperzijskog jezika, koji je do ovih krajeva došao s Osmanlijama. Ostao je sačuvan u nazivima nekih azijskih zemalja, poput Kirgistana, Tadžikistana ili Kazahstana. Najbolji prijevod ove riječi na hrvatski, u kojem je sačuvana njegova bit, je dom. Upravo u tim mjestima, zbog blizine obilnih pašnjaka, očuvala se, sve do danas, višestoljetna tradicija ovčarstva.
O vraničkim stanovima piše i fra Ivan Frano Jukić u svom putopisu Putovanje po Bosni 1845.:
Planina ova broji se među prve planine bosanske radi svoje visine; ona je sva šumom i travom pokrivena, zato obližnja sela fojničke i skopaljske nahije preko ljeta ovdje svoje stanove načine, i po nekoliko nedjelja svoju stoku i goveda na paši drže. U ljetno doba nije ružno ovdje živiti; ali često do lipnja mjeseca nije ovuda puta poradi velikih snjegova, koji se katkad do Petrova dne ne tope.
(Do 29. lipnja, kada se po katoličkom kalendaru slavi Petrovdan.)
Ivan Žuljević, vitalni planinar koji je zašao duboko u osmo desetljeće života, djetinjstvo je pedesetih i šezdesetih proveo na Vranici, čuvajući ovce. Osamdesetih je otišao na privremeni rad u Njemačku, da bi se, odmah po umirovljenju, vratio natrag. Većinu slobodnog vremena provodi na Vranici. Rođen je u selu Ždrimci, odakle vodi najkraći put prema srcu planine, prostranoj visoravni Kolo, odakle se granaju putovi prema drugim dijelovima planine. Danas, na zadnjoj postaji životnog puta, Ivan, koji je još kao dijete upoznao sve ćudi planine, svojevrsni je čuvar legendi koje je slušao još od malih nogu, od kojih će mnoge umrijeti zajedno s njim. (Ždrimci su poznati i po veličanstvenom Ždrimačkom slapu, koji pada s Vranice nedaleko od sela. Tvori ga rječica Crndol koja izvire desetak kilometara naviše, u planini, zbog čega se ovaj biser prirode ponegdje naziva i Crndolskim slapom.)
S izvora Crndola početkom osamdesetih izgrađen je vodovod koji napaja vodom jedan dio grada. Moj prvi dolazak na Vranicu vezan je upravo uz izgradnju vodovoda. Pohađao sam treći razred srednje škole u Gornjem Vakufu – nazvane po narodnom heroju Juri Mikuliću, ocu mnogo poznatijeg Branka Mikulića koji je od svibnja 1986. pa do ožujka 1989. godine obnašao dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije, koji je porijeklom iz ovih krajeva – kada smo organizirano dovedeni na trasu vodovoda, do koje smo stigli pješačeći negostoljubivim i krševitim planinskim predjelom, kroz začaranu bukovu šumu, nijemo promatrajući kvrgave grane i sijede lišajeve i mahovinu na stablima sa sjeverne strane.
Cijeli taj dan kopali smo kanale na nepristupačnim mjestima, tamo gdje nije bio moguć pristup mehanizaciji. Od zarađenog novca djelomično smo financirali ekskurziju u Dubrovnik, na koju smo otišli nakon završetka srednje škole. U povratku, spustili smo se rijekom do slapa. Na jednom dijelu, odmah pri vrhu, postojao je prolaz kojim smo se mogli provući ispod slapa. Jedan veličanstven prizor: stojite nijemi i puni strahopoštovanja iza vodene zavjese koja uz zastrašujući huk pada ispred vas u dubinu.
Do slapa većim dijelom vodi uski asfaltni put, sve do križanja s kojeg se odvaja makadamski put u dužini od kilometar-dva, koji vodi do slapa. Slap je visok dvadeset i devet metara. Ukoliko mu prilazite pješice, već ćete izdalje čuti njegov huk, a potom ga i ugledati iza kamenih gromada. Najljepši je u proljeće, kada rijeka Crndol nadođe od snijega koji se topi po planini, i u jesen, kada učestaju kiše. Slap spominje i Jukić u spomenutom putopisu: Pređe nego se sađe u selo Ždrimci, vidi se strašan jedan slap, gdje se spomenuta rijeka preko jedne klisure strmoglavlja s velikim žamorom. Slap sam svojevremeno posjetio, prije nekoliko godina, nakon višednevnog kišnog perioda, koji je u pojedinim dijelovima Bosne izazvao katastrofalne poplave, i po pričama upućenih mještana, koji su se zatekli tu, slap dugo godina nije bio toliko jak. Voda je u moćnom, mliječnom mlazu padala u dubinu, raspršujući svuda uokolo kapljice vode, pa otjecala dalje, uskim koritom, probijajući se između stijena koje su stoljeća uglačala i zaoblila. Taj put, od siline buke, već na udaljenosti od oko stotinjak metara od slapa, niste mogli čuti glas sugovornika koji stoji odmah uz vas: strašan jedan slap.
Ždrimački slap opisao je i Ivan Lovrenović u svom putopisu Ikavski zemljopis:
Dolazimo i do prilične strmine, uz koju po putu što se već odavno pretvorio u izlokanu planinsku stazu nije najmudrije autom, pa ga na malom proširenju ostavljamo i nastavljamo pješice. Znamo da slap ne može biti daleko. Izbijamo na malu zaravan, i evo: odozgor, iz velike visine ruši se voda, a na zaravni drvena izletnička konstrukcija s krovom i klupama – za odmor i seirenje (užitak u promatranju nečega lijepog, op.a.). Začarano mjesto.
Prije desetak godina, za vrijeme kratkotrajnog perioda polarnih hladnoća, kakve su ranije u ovim krajevima bile česte, i koje su više od bilo čega drugoga prizivale u sjećanje dane djetinjstva, kada se temperatura u gradu, nekoliko kilometara udaljenom od slapa, spuštala i do minus dvadeset i šest stupnjeva, Ždrimački slap je desetak dana bio potpuno zaleđen. Jedna veličanstvena slika. Pripadnici lokalne Gorske službe spašavanja tih su se dana uspinjali zaleđenim slapom koji je podsjećao na ledeni artefakt iz začaranih predjela bajki.
Republika 7-8, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Josip Mlakić: Legenda o planini