Ivan Prskalo rođen je 2002. godine u Mostaru. Na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2025. godine završava studij anglistike i povijesti. Piše poeziju i oglede na temu književnosti, kulture, duhovnosti i politike. Redoviti je kolumnist revije Svjetlo riječi, a objavljivan je također u čaostipisma Republika, Hercegovina, Kolo i Vijenac, na portalima Bitno.net, Hercegovina.info, Heretica te u sklopu emisija Trećega programa Hrvatskog radija Diagnosis i Ogledi i rasprave. Također objavljuje i na osobnom substacku Misli. Objavio je zbirku poezije Pjesme grijeha i otkupljenja (vlastita naklada, 2026.)
BIBLIOGRAFIJA:
Pjesme grijeha i otkupljenja (Mostar, 2026.)
ODABRANE PJESME:
KRIŽAR I GAZIJA
Sastali se križar i gazija
van zidina grada Babilona
u kojem stalno bješe slavlja
i čije ulice ne poznahu spokoj
– Pozdravljen budi, gazijo!
Mačem ću te pokoriti
i tvoje kreposti ću podložiti
istini
– Pozdravljen budi, križaru!
Sabljom ću te pokoriti
i tvoje kreposti ću podložiti
istini
Udarahu se danima i danima
bijahu kao krijesovi
i ne popuštahu dugo
a još duže će boj svoj biti
I dok oni svoj boj vođahu
dan za danom sve ljuće i ljuće
trošni Babilon nestade
pod pijeskom
TMICE ZORE I SUMRAKA
Plahost i oholost nam
brane ući u tmice
zore i sumraka
Stoga su blaženi oni
što se na koljena bace
jer će u trenu postat najviši
Ubrojah se među njih
i razli se po meni
kupelj plavog zviježđa
Ne bijah više sam
Cijela jedna karavana
putuje sad prema suncu
koje viri iza planina
Sva doba i svi glasovi,
brojni koraci i žuljevi
i nad nama srebreni oblak
što nas prati u stopu
Srca gore blaženom žudnjom
i izgaraju za suncem u daljini
otkad uđosmo u tmice zore i sumraka
VITRAJ
Što su
naše duše i tijela
naša srca i misli
nego li napukle tvari
kroz koje svjetlo ulazi
i u koje svjetlo udiše
da od nas
stvori vitraje
DERVIŠ
Derviš pleše nasred isušenog mora
Raskrilivši ruke, lebdeći nad dnom,
on pleše, i pleše, i pleše,
a oko njega ide umorno sunce
i za njim kruži bolesni mjesec
a on pleše i pleše i pleše
dan i noć
zoru i sumrak
mijenu i konac
neumorno i neutješno
pleše i pleše i pleše
Na usnama su riječi jednolične,
davno u ognju mlaćene
taj srok za vijeke vjekova
koji svakim izrijekom jača
i svakim izrijekom kvasi
ustajali zrak i jalovu dolinu
Pjesma pleše napuštenim krajem
ona pleše, i pleše, i pleše…
MISAO NA SMRT
Sunce iza brda zalazi
Mrak skrivena lica
budi bolne slutnje
Ipak
moja duša se raduje
Raduje se žuboru i žamoru
u ovaj tihi sat
Lišću što novom snagom diše
Nebu sve modrijem
što iznova budi
sjećanja iz daljine
Moja duša tad u daljinu gleda
gleda i jeca u teškoj žudnji
Tamo je njena domaja
i u sjetnom času
ona je bićem svojim ćuti