Josip Šibarić rođen je 1968. godine u Tounju. Diplomirao je geografiju i povijest na Sveučilištu u Zagrebu, a danas radi kao učitelj mentor u Ogulinu. Uz prosvjetni rad, kontinuirano se bavi književnošću, publicistikom i istraživanjem lokalne povijesti. Aktivan je sudionik kulturnog života ogulinsko-modruškog kraja i redoviti gost pjesničkih manifestacija.
Do sada je objavio tri samostalne zbirke pjesama: U meni junak (2013.), Ako život… (2024.) i Vezanice (2025.).
Autor je i dviju opsežnih povijesnih monografija: 250 godina školstva u Tounju te Prva osnovna škola Ogulin 1766. – 2026.
Poseban doprinos daje očuvanju zavičajnog govora kroz dijalektalnu poeziju na tounjskoj čakavštini, kao i pisanjem stihova na jezičnom standardu. Njegova je poezija prevođena na strane jezike, uvrštena u znanstvene preglede te redovito izlazi na afirmiranim književnim portalima.
Književni rad
Pjesme piše od studentskih dana i objavljuje ih u raznim časopisima, a dio njegova opusa preveden je na njemački, engleski i bugarski jezik. Poseban doprinos daje očuvanju zavičajnog govora kroz dijalektalnu poeziju na čakavštini rodnog Tounja, kao i eksperimentiranju s naprednim i restriktivnim pjesničkim formama poput tautograma. U novije vrijeme poeziju objavljuje i na afirmiranim književnim portalima „Kvaka” i „Metafora”.
Objavljene zbirke pjesama:
- U meni junak (Katedra Čakavskog sabora Modruše, 2013.) – zbirka dijalektalne poezije na tounjskoj čakavštini
- Ako život… (Ogranak Matice hrvatske u Ogulinu, 2024.) – haiku zbirka tautograma
- Vezanice (Katedra Čakavskog sabora Modruše, 2025.) – zbirka dijalektalne poezije na tounjskoj čakavštini
Publicistika i stručni rad
Autor je opsežnih monografija iz područja povijesti školstva te brojnih putopisnih i stručnih tekstova. Stručne radove objavljuje u specijaliziranim časopisima: „Modruš” (Katedra Čakavskog sabora Modruše), „Poučavanje povijesti” (Platforma Clio) i „Povijest u nastavi” (Društvo za hrvatsku povjesnicu). Autor je i većeg broja putopisnih članaka na internetskim portalima.
Objavljene monografije:
- 250 godina školstva u Tounju (2023.)
- Prva osnovna škola Ogulin 1766. – 2026. (2026.)
Društveni i kulturni angažman
Tijekom dugogodišnjeg rada pokrenuo je i uređivao nekoliko lokalnih tiskovina: bio je urednik josipdolskog časopisa „Još… Još…“ te izdavač župskog listića u župi svetog Josipa u Josipdolu.
Aktivno sudjeluje u radu brojnih lokalnih udruga i institucija: Katedre Čakavskog sabora Modruše, Ogranka Matice hrvatske u Ogulinu, Društva Naša djeca, Župnog pastoralnog vijeća u župi svetog Josipa u Josipdolu te DVD-a Josipdol i Nogometnog kluba Josipdol. Na glazbenom i folklornom polju djeluje kroz gradski pjevački zbor u Ogulinu, vokalni ansambl KUD-a „Klek” iz Ogulina te folklorna društva u Ogulinu, Tounju i Ogulinskom Zagorju. U vrijeme osnivanja općina Josipdol i Tounj, bio je član njihovih prvih saziva općinskih vijeća.
IZBOR IZ DJELA
grozje
na nuglu hiže
rasla loza
i splela se po brajdi.
široki listi otprli
zelene dlane
prama suncu,
a pod njimi zori grozje.
kad će bit puno
za zobat?
jedva čekam…
si dani su tvoji
brojim dane i na te mislim.
pondiljkom si sa pospana,
a skuštrane lasi rasplitat treba polako,
da ne skube.
torak je vrime kad najradije pivaš
i još mi i sad tvoj tanak glas u vuhi prede.
sreda je vrime kad se najlipje smiješ,
a smijat se voljiš, sačemu.
četrtkom posebno daneš
na jutro
i onaj tvoj sapun od čudni rožic,
pa kad čez kamaru projdeš,
osećaš se još dugo, dugo…
petkom se plate tvoje bele
pred ižom
i na vitru veselo vijore ko barjaki
i zovu
i bude nadu.
sobota je dan kad dugo spiš,
a protežeš se mazno…
nediljom jilo delaš rano,
k maši se fermaš
i smireno se vraćaš,
a ćedni idu…
ti stalno ista,
nasmijana i vedra
ko da su baš si dani
samo za te…
stra me ča’š reć
veliš da voljiš kišu,
da voljiš kad se po okni šljiva,
kad uspavljuje doklje po krošnja rosi
i kad po cigla bubnji…
a kad van ideš odprtu ambrelu nosiš…
veliš da voljiš sunce
doklje grije ti pospane obraze kroz razmaknjene firunge
i kad čez puklinu probijaju se zrake,
a u njimi se igra prašina
i kad iza oblakov proviruje…
a bižiš u lad čim van izajdeš…
veliš da vitar voljiš
doklje čez lasi ide,
da voljiš slušat dok lišće miče
i čez granje se provlači,
a koralin digneš kad na njem stojiš…
straj me da’š reć da i mene voljiš…
vura
idu cagri
i vrime broje.
ja na te mislim.
pet… još spiš,
šest… kafa dane i tvoje lasi,
sedam… smiješ se i ambrelu išćeš,
osam… vrata otvaraš i pozdravljaš sunce,
devet… čez okna gledaš i veselo mašeš,
deset… knjigu otvaraš i glasno čitaš,
jedanajst… pivaš onu našu…
ki veli da se cagri moraju sastati?
ja na te mislim
stalno.
lažu
vele da vrime liči.
ne znam kega
jer mene ne.
vele da s vrimenom se projde,
pa i bol,
al moja bol još stoji
i dura.
vele da kašnje laglje spiš,
da se manje sećaš,
da otupiš,
da ne sanjaš,
da na drugo misliš…
vele,
al lažu!